Nova Istra

79 Almir BAŠOVIĆ IVO ANDRIĆ naređuje da idu u kasarnu i da je ne napuštaju do daljnje naredbe. Feduna zatim u kasarni suočavaju sa djevojkom, koja nije Turkinja već Srpkinja Jelenka, a ispostav- lja se da pod feredžom nije bila djevojčina nena već opasni hajduk Jakov Čekrlija, Jelenkin vjerenik. Prije nego što se ubije iz puške, Fedun shvata u kojoj mjeri je njegovu sudbinu odlučio most: „Kao pred prizorom neslućene veličine, mladić je stajao pred neobu- hvatnim saznanjem: šta može da znači nekoliko trenutaka zaborava, u zlom času i na opasnom mestu.“ (str. 203) U vezi s ovom epizodom u kojoj Fedunovu sudbinu odluči maskiranje kao metafora glume, odnos Feduna i djevojke Andrić na mostu više puta tretira kao igru. Prvo se kaže:„kao da na svoj način učestvuje u igri, Stevan je opet dremao na drvenoj klupi“ (str. 193), zatim se konstatira da se „ta opasna i ne- verovatna igra nastavila“ (str. 194), a tokom istrage i riječi koje „nisu mogle da une- su ništa novo u mladićevu svest“ (str. 203), Fedun vidi u„pravoj svetlosti njegovu la- komislenu, bezazlenu i neoprostivu prolećnu igru“ (str. 203). Kao potvrda o važnoj osobini konstrukcijskog principa na kojem se zasniva ovaj Andrićev roman, a ovdje je već rečeno da ga bitno određuje spajanje sa mostom onih likova koji ili polude ili umiru, slijedi epizoda u kojoj se razmatra pitanje Fedunove sahrane, odnosno pi- tanje o tome može li on biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život. To pitanje rješava pop Nikola koji pristaje opojati i sahraniti Feduna u groblju, a kao argument za to navodi riječi kojima se Fedunova smrt povezuje upravo sa ludilom: „Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe?“ (str. 205) VIII. Lotika je još jedan važan lik u romanu Na Drini ćuprija , koji se sa mostom povezuje preko izrazito teatarskih metafora.„Hotel zur Brücke“, koji je „kršten imenom mo- sta pored kojeg je nastao“ (str. 215), narod je prozvao„Lotikin hotel“, a upravo je to bilo središte društvenog života i pozornica na kojoj se Lotika „igrala sa razularenim ljudima u njihovim najgrubljim i najopasnijim trenucima pijanstva i besa, kao tore- ro sa bikom“ (str. 217). Prostor hotela je diferenciran, na gornjem spratu su sobe za goste, a na donjem su dvije sale, jedna za skromniji svijet, a druga – Extra Zimmer – namijenjena činovnicima, oficirima i bogatijim ljudima. Nasuprot ovom javnom prostoru u kojem je za dvije generacije Višegrađana Lotika bila „bleštava, skupa i hladna fata-morgana koja se igrala igrom njihovih čula“ (str. 217), stoji prostor Lo- tikine „kancelarije“, sobičak sa pisaćim stolom pretrpan namještajem, fotografijama i predmetima među kojima je skrivena i kasa. Upravo se tu, u tom sobičku, pokazuje da Lotika među svijetom koji vrijeme provodi u njenom hotelu zapravo glumi. Jer,