Nova Istra

77 Almir BAŠOVIĆ IVO ANDRIĆ to više raste u svojim očima) te David Levi – višegradski rabin. Dakle, moglo bi se reći da na kapiji mosta stoji cijela društvena i religijska struktura Višegrada. Čitava epizoda građena je na napetom iščekivanju („mladi Rabin je premirao od straha“,„u toku minule noći u kojoj niko od njih nije spavao, oni su se po sto puta pitali kako će izgledati taj trenutak kad na kapiji dočekaju komandanta careve vojske“...), ali to napeto iščekivanje završi tako što pukovnik ni ne sačeka prevod onoga što mu pop Nikola u ime „zakonoša“ govori te primjedbom pripovjedača:„Niko se nije obazirao na ‘zakonoše’ koji ostadoše sami na kapiji“. (str. 158) Dakle, najdramatičniji povije- sni događaj, ulazak austro-ugarske vojske u Višegrad, najavljuje se bolnom scenom Alihodžinog „raspeća“, a zatim se tretira kao „napeto iščekivanje koje prerasta u ni- šta“, što je zapravo najpoznatija definicija smijeha u evropskoj tradiciji koju iznosi Immanuel Kant (2004: 165). VI. Nakon ovog povijesnog događaja, koji od mosta na Drini pravi pozornicu za neku vrstu suvremene misterije, nakon priče o simboličkom„uskrsnuću“ Alihodže kao važnog svjedoka povijesti ćuprije, slijedi epizoda koja još jedan karakter i jednu sud- binu („sudbinu u tesnoj vezi sa kapijom“, kaže pripovjedač) povezuje sa kršćanskim podtekstom, ali je to ovaj put priča o zlu, jer slijedi epizoda u kojoj Milan Glasinča- nin na kapiji kocka sa đavolom. Nakon što jedno veče izostane sa uobičajenih par- tija kocke u Ustamujića hanu, pred Milanovu kapiju dolazi stranac i poziva ga da njih dvojica sami kockaju na ćupriji. Dok njih dvojica silaze prema gradu, za most se kaže da je „izgledao beskrajan i nestvaran, jer mu se krajevi gube u mlečnoj magli a stubovi pri dnu tonu u tami“ (str. 177). U toj igri sa strancem, Milan na mostu izgubi sav novac i svo imanje, a zatim od stranca dobija ponudu da odigraju još jednu partiju u kojoj je ulog njegov život, s jedne, i sve ono što je tokom noći izgubio, s druge strane (str. 180). U svojoj studiji Igre i ljudi Roger Caillois naglašava razliku između kocke i drugih igara te kaže da kocka uvijek prevodi zbilju, angažuje zbilju, kocka se za novac i slično, za najstrašni- je ljudske stvarnosti, a zatim Caillois za kocku kaže:„Ako nema primjesu misaonog agona, ona je ljudski beznačajna ili znak gluposti.“ (Caillois, 1965: 23) Upravo tu, na kapiji, nakon agona sa strancem, slijedi prepoznavanje koje se još od Aristotela po- vezuje sa dramskom radnjom, jer Milanu odjednom postaje jasno „i šta je vrednost života, i šta je čovek i šta njegova prokleta i neobjašnjiva strast da se igra sa svojim i sa tuđim, sa samim sobom i sa svim oko sebe“ (str. 181). U svojoj knjizi Homo Ludens Johan Huizinga kao važnu osobinu kocke navodi to da nju bitno određuje neodredivost granice između igre i zbilje (Huizinga, 1992: