Nova Istra

75 Almir BAŠOVIĆ IVO ANDRIĆ ko uzdignu i polete“ (str. 127). Upravo će svojom radnjom – skokom sa ćuprije u Drinu Fata postati integracijska figura jednog društva, koja simboličkom prirodom te radnje nadilazi to društvo, demonstrirajući visok stupanj integralnosti, dakle onu osobinu kojom se tragički heroj izdiže iznad prosjeka. Tragedija je forma koja je u evropskoj kulturi toliko važna jer je uvijek najjasnije definirala vrijednosti oko kojih se jedno društvo okuplja. Zato je na jednom polu tra- gedije uvijek stajao uzor, ono čemu bi jedno društvo trebalo težiti, a na drugom polu se uvijek nalazio tabu, sistem zabrana, ono što se ne smije. Priču o mudroj i lijepoj Avdaginoj Fati Andrić završava tabuom groba i šutnjom o njenom tijelu sa kojeg na- kon skoka u Drinu spadnu svadbene haljine, što ovu epizodu romana također pove- zuje sa tragedijom. Tragičkom junaku je, naime, imanentna određena bestjelesnost, jer je to forma koja mora biti okrenuta potpuno unutrašnjem životu heroja. Zato se kod Andrića, nakon Fatine sahrane, Ćorkan i ribar u mehani kao svjedoci suočavaju sa „nezdravim i ružnim ljubopitstvom koje je naročito razvijeno kod sveta čiji je život prazan, lišen svake lepote i siromašan uzbuđenjima i doživljajima“ (str. 132). Taj svi- jet čašćava svjedoke tabua rakijom i nudi ih duhanom,„ne bi li čuli neku pojedinost o lešu i ukopu“ (str. 132). Svjedoci onoga o čemu se ne smije govoriti moraju šutjeti, da bi iza Fate ostala „samo pesma o devojci koja lepotom i mudrošću sja iznad svega, kao da je neprolazna“ (str. 133). Zato kod Andrića pripovjedač kaže: „Ali ništa nije pomagalo. Ni rakija nije mogla da im razdreši jezik. Čak ni Ćorkan nije ništa govorio. Pušio je bez prestanka, i jedinim sjajnim okom gledao za dimom koji je snažnim dahom odbijao što dalje od sebe. Samo bi se njih dvojica, Ćorkan i ribar, s vremena na vreme pogledali, podigli bi svoje čokanje ćutke, obojica u isti mah kao da se nevidljivo kucaju, i nadušak popili.“ (str. 133) V. Nakon poglavlja koje se bavi Fatom Osmanagić i koje od mosta pravi pozornicu za ispitivanje odnosa između karaktera i kosmičkih principa, Andrić uvodi postupak pomoću kojeg se ćuprija na Drini povezuje sa sudbinom lika postavljenog u kon- tekst dramatičnih povijesnih promjena, a koje se najjasnije oslikavaju upravo preko sudbine mosta. Nakon lika Fate koju riječ i ugled porodice obavezuju više od živo- ta, uvodi se lik Alihodže Mutevelića kojeg porodično ime i ponosna uspomena na zvanje (mutevelija je čuvar zadužbine, dakle u ovom slučaju i čuvar mosta) obave- zuju da sebe smatra odgovornim za sudbinu višegradske ćuprije. Upravo će se kroz Alihodžinu i prostornu i vremensku i psihološku i ideološku tačku gledišta tretira- ti najvažnije povijesne promjene u ovom romanu, a to je odlazak Osmanskog i do-