Nova Istra

74 IVO ANDRIĆ Almir BAŠOVIĆ ceo život, ni smrtonosnih obećanja ni bezizlaznih položaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo teče i ističe, a sa smrću ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju“. (str. 129) Zatim ona osjeća kako „tonu zvezde i prostranstva“, a njena sudbina se vrši i ispunjava „uporedo sa vremenom koje prolazi, u tišini, nepomičnosti i praznini koja ostaje iza svega“. (str. 129) Upravo na tom mjestu Andrić uvodi nerazrješivi odnos u tragičnom heroju kao jednu od temeljnih osobina tragedije. Razmišljajući o odnosu između očeve odluke i vlastite riječi Fata u sebi kaže: „To su usta koja su kazala da tamo gdje je ona kazala ne . Ali ona je u svemu jed- no sa njim, pa i u tome. I to njegovo da ona oseća kao svoje (isto koliko i svoje ne ). I zato je njena sudbina preka, neobična, sutrašnja, i zato ona na njoj ne vidi izlaza, a ne može ni da ga vidi, kad ga nema. Jedno zna. Zbog tog očevog da, koje je veže isto kao i ono njeno ne, moraće izaći pred kadiju sa Mustajbegovim sinom, jer je i nemo- guće pomisliti da Avdaga Osmanagić ne održi reč. Ali isto tako zna, i isto tako do- bro i posigurno, da posle toga ne može njena noga stupiti u Nezuke, jer onda opet ne bi ona održala svoju reč. A to je, naravno, nemoguće, jer i to je Osmanagića reč. Tu, na mrtvoj tački, između svoga ne i očevog da, između Veljeg Luga i Nezuka, tu, na najbezizlaznijem mestu treba tražiti izlaz.“ (str. 130) Tragički nerazrješivi odnos, moglo bi se reći, jeste samo vanjska projekcija neraz- rješivog odnosa u tragičkom junaku. Andrić tu nerazrješivost u Fatinom karakte- ru povezuje sa njenom sudbinom, a zatim je podcrtava prostornim odnosima: „Od mešćeme, preko polovine čaršije, pa preko pijaca do kraja mosta, ali otud bi se od- mah vraćala kao od ponora, preko mosta, pijaca kroz čaršiju, do mešćeme. I sve tako: napred-natrag! Tu se tkala njena sudbina.“ (str. 130) Upravo će most kao mediator, posrednik između dvaju sela i dvaju principa, između Avdaginog „da“ i Fatinog „ne“, između smrti i vjenčanja kao dva tradicionalna kraja u književnosti, postati konkret- na scena na kojoj će Fata pokazati u kojoj mjeri nju kao tragičkog subjekta riječ oba- vezuje, upravo će na mostu ona demonstrirati osobinu tragičkog heroja koji iz svo- je slobode bira svoju propast. Upravo na mostu će se ovaj Andrićev lik povezati sa suštinskim u tragediji kako ga definira J.W. Schelling, pišući da je to „stvarni sukob slobode u subjektu i nužnosti koja je objektivna, sukob koji se ne okončava time što podleže jedna ili druga, nego što se obe istovremeno pojavljuju kao pobednik i kao pobeđeni, u savršenoj izjednačenosti“ (Schelling, 1979: 154). Nakon što se shvati da o Fatinom otporu ocu ne može biti riječi, po kasabi se pri- čalo„kako je lepa, ohola i mudra Avdagina kći nadmudrena i ukroćena“. Pripovjedač dalje kaže da „ljudi vole takve razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše viso-