Nova Istra

73 Almir BAŠOVIĆ IVO ANDRIĆ IV. Najuzvišenija smrt u ovom romanu jeste smrt Fate Osmanagić, koja se povezuje sa najuzvišenijom i u evropskoj kulturi najvažnijom teatarskom formom – tragedi- jom, u kojoj jedno od temeljnih načela jeste spoznaja tragičkog heroja da ne vrijedi živjeti po svaku cijenu. Taj najviši oblik spoznaje tragičkog junaka, do koje on dola- zi i emocijom i intuitivnim iskustvom i razumom, tiče se vrijednosti za koje vrijedi žrtvovati i vlastiti život. Pišući o Andriću, Dževad Karahasan kaže: „Od karaktera ili doživljaja svijeta jednog čovjeka zavisi hoće li se on šarenilu oko sebe radovati ili će zbog njega patiti, hoće li različite ljude oko sebe vidjeti kao mogućnost i obavezu da bolje i dublje sazna sebe ili kao opasnost od koje se treba odbraniti. A karakter je kod Andrića uvijek gotovo identičan sa sudbinom, u svakom slučaju su karakter i sudbina neraskidivo povezani i nalik jedno drugome.“ (Karahasan, 2008: 163) Teš- ko da bi se za ovu Karahasanovu tvrdnju mogao naći bolji primjer od Fate Osma- nagić, kao što je teško u evropskoj književnosti dvadesetog stoljeća naći lik koji bi se u tolikom stupnju približio klasičnom tragičkom heroju kao što je to slučaj s ovim Andrićevim likom. Povodom Fate Osmanagić moglo bi se govoriti o konzekventnosti tragičkog su- bjekta koja se ogleda u neraskidivoj povezanosti njegovih misli, riječi i čina. Ta kon- zekventnost kao uzročno-posljedična cjelovitost djelovanja tragičkog junaka poveza- na je sa etičkim sadržajem koji stoji u temeljima tragedije kao forme koja uvijek po- drazumijeva vrijednost. Fata kao vrijednost usvaja svoju riječ i obraz svoje porodice. Za Osmanagiće se kaže da su „lep soj ljudi, osetljivih i ponosnih na svoje poreklo“ (str. 121), a Fatin otac, Avdaga Osmanagić, u kasabi i okolini je „poznat kao čovek oštre reči, široke ruke i smela srca“ (str. 122), te se dodaje kako se njegova riječ „uop- šte u čaršiji sluša i prima, iako se zna da je često plahovit i ličan u svojim sudovima“ (str. 122-123). Fata je „neobično lepa, u svemu na oca“, ona je „nedostižni uzor“, ona spada u„izuzetna bića koja priroda izdvoji i uzdigne do opasnih visina“ (str. 123). O njenoj posebnosti pripovjedač kaže: „takve ličnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a za njih umesto ostvarenih života ostane da živi pesma ili priča“. (str. 124) Fata Osmanagić pred svjedocima kaže Nailu Hamziću da nikada neće biti njego- va žena, a zanimljivo je da ona to odbijanje izgovara kao prostornu metaforu, govo- reći da će biti snaha Mustajbegova jedino kada Velji Lug u Nezuke siđe. Nakon što Fatin otac Nailbegovom ocu obeća ruku svoje kćerke, ona svoju sudbinu pokušava postaviti u gotovo kosmički okvir. Fata noću shvata kako se „otvara beskrajnost i sil- na snaga toga sveta u kome se živ čovek gubi“ (str. 128), ona o nebesima razmišlja kao o prostoru u kome se „živi, istinski, vedro i dugo; tu nema reči koje obavezuju za