Nova Istra

206 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ (2) njemačkoga baroka s idejom„žalobne igre“ ( Trauerspiel ) kao navlastite umjet- ničke forme koja, kao u suvremenoj teoriji emergencije u tehno-znanostima, bitno mijenja smjer razvitka europske povijesti. Promjena je u tome što „žalobna igra“ zadržava formu tragedije u novome ruhu, a sadržaj joj je posve nov i moderan. Vidljivo je da odnos forme i sadržaja u ovome spisu Benjamin razumije dijalektički. Nije forma u platonskome smislu „vječna“ bit samoga bitka. Ako je sudbina za kršćansko razumijevanje svijeta „entelehija u pojmu krivnje“, onda je put do iskupljenja iz ove matrice determinizma duha, duše i tijela onaj koji vodi kroz melankoliju. Pritom valja razlikovati grčki pojam apatije ili ravno- dušnosti od kršćanske i sekularizirane inačice melankolije. Dok se, naime, iz ravno- dušnosti ne može izvesti nikakvo djelovanje osim puke kontemplacije bez predmeta koji se činom mišljenja mijenja u svojoj biti, melankolija pretpostavlja stanje prije za- ustavljanja djelovanja. Štoviše, radi se o mogućnostima djelovanja izvan logike zbilj- ske nužnosti kretanja u krugu unaprijed određenih mogućnosti. Za Benjamina se pokazuje nužnim rastemeljiti svaki ostatak ovoga grčko-kršćanskoga determinizma „sudbine“. Razlog leži u tome što suverenost povijesti u svojem„napretku“ ne ostavlja mnogo iluzija o slobodi čovjekove volje. Ono što preostaje jest konvergencija sudbi- ne i volje, mesijanstva i političke suverenosti jednoga subjekta koji svoju autonomi- ju u moderno doba plaća tugom za neispunjenim snovima prošle budućnosti. To je problem autonomnosti moderne umjetnosti. Posezanje za teorijom„nadomjeska“ u estetskome smislu vodi izravno do Schmittove ideje da je temeljni pojam moderne politike zapravo izveden iz sekularizacije teologije. A to onda znači da je i autono- mija u svojim posljednjim svrhama i ciljevima pitanje političko-pravne legitimnosti slobode. Ne može se umjetnost u moderno doba osloboditi sablasnih sjena baroka s njegovim krvavim orgijama borbe za prijestolje i traganja za tehničkom konstruk- cijom„umjetnoga života“. Tko god misli da je autonomija i emancipacija nešto „au- tonomno“ i „emancipatorsko“, u teškoj je zabludi. 28 Iz duha romantike Benjamin će uskoro, nakon razračunavanja s idejom umjetnosti i umjetničkoga djela u baroku kao „filozofijskome stilu“ jedne dekadentne epohe, izravno prijeći u prijepore i susret s avangardnom umjetnošću svojega vremena. Korak u dijalog, u preuzimanje i kritičko prevrednovanje nadrealizma krajem 1920-ih godina nije, dakle, bio rez s prethodnim ranim mišljenjem. Bilo je to filozofijsko-povijesno preusmjeravanje. Iz jedne prohu- jale epohe razotkriveni su pojmovi koji analogno pripadaju visokoj modernosti 20. stoljeća. Mišljenje estetskoga obrata metafizike bilo je pripremljeno za susret s kri- tičkim duhom historijskoga materijalizma u razračunavanju s antinomijama moder- 28 Vidi o tome: Žarko Paić,„Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga po- retka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije , Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.