Nova Istra

205 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA biti promijenjen. Sukladno promjeni konteksta, događa se i promjena označitelja. Na taj se način sveza s izvornim značenjem, primjerice, sablasnoga kosca s voštanim licem smrti u Bergmanovu filmu, mijenja tako što poprima mogućnost preobrazbe ne samo značenja, već i njegovih tumačenja. Alegorija je, dakle, pojam blizak dija- kronijskoj strukturi vremenitosti. A jezik od kazivanja bitka postaje arbitraran. Na taj se način dešava njegova preobrazba u sustav znakova. Gotovo da smo u napasti Benjamina proglasiti skrivenim„ocem-utemeljiteljem“ semiotike koja je s Rolandom Barthesom 1960-ih trijumfalno zagospodarila teorijom književnosti kao komunika- cije. Ipak, ovo je samo unutarnja sveza motiva u mišljenju i, naravno, pokušaja da se nesustavno izlože u vremenu kaosa i entropije. Pritom treba naglasiti ono najvažni- je. Benjamin ne zagovara teoriju konvencionalne uporabe jezika kao znaka. Ako to pronalazi izvedeno u baroknome svijetu njemačke „žalobne igre“, onda je riječ samo o tendenciji prelaska u tekst zasićen citatnošću i sliku prožetu ornamentikom otmjene propasti. Njegova je nakana mnogo složenija. Otvorenost mesijanske povijesti zahti- jeva prolaz kroz profana vrata barokne opsjednutosti: a.svijetom kao tekstom ; b. životom kao konstrukcijom i c. mišljenjem kao eksperimentom satkanim od „dijalektičkih slika“. No, vratimo se ipak onome što je ovdje glavnom temom naše analize. A to je bit melankolije kao smrti tragedije u Benjaminovu shvaćanju njemačke barokne drame. U razlici spram simbola s kojim svjedočimo jedinstvu i cjelovitosti bitka kao ideje, s alegorijom smo u svijetu složene ekspresivnosti. Simbol pokazuje ono što se otvara u totalitetu. Alegorija, pak, predstavlja figuru govora u kojem sam predmet označa- va nešto što stoji kao i simbol za nešto drugo. Ali, to drugo u sebi nije strogo odre- đeno. Ne može se u sebi raščlaniti i iznova konstituirati bez posvemašnjega rasula stvari. Utoliko nije rijetkost da se na tragu Benjamina figurom alegorijskoga prikaza označava ono što je već u znaku otpalosti iz Božje prisutnosti. Pali je anđeo najbo- lja slika alegorije. Ako je njegova „funkcija“ da pronosi glas Božji u svijet stvoreno- ga, tada je već njegova pojava u tome da bude značenje (ne)mogućnosti sveze dva- ju svjetova, svetoga i svjetovnoga. U tom pogledu, baš kao i u slučaju postavke da je njemačka „žalobna igra“ tek oponašanje grčke tragedije, govori se da je alegorija opo- našanje simbola. Upravo je u tome Benjaminovo kritičko prevrednovanje. Da, ako je alegorija oponašanje simbola, utoliko gore po simbol! Jer s njima u svijetu baroka više ništa nema svoje značenje. Ono što je mrtvo, što se čini zastarjelim, što doduše podsjeća na minulo doba vječne slave i klasičnoga sjaja, ne može se oživjeti na istim pretpostavkama. Stoga je ono što čini Benjamin u tumačenju umjetnosti i umjetnič- koga djela u njemačkome baroku dvostruko rekodiranje: (1) njemačke romantike s idejama Schlegela i Novalisa, i