Nova Istra

204 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ nadilaženja uma njegovim preusmjeravanjem u zone „konstelacija“ vraćamo se isko- nu kao cilju. Melankolija je stoga pitanje filozofijskoga razumijevanja umjetnosti kao bezdana slobode. Ovdje se susreću sazvježđa (planet poput Saturna) i duša u tuzi za onim što je već uvijek bilo, ali nije prošlo. Paradoks je, na koji Benjamin upozora- va u svojemu razumijevanju melankolije, u tome što je riječ o žalovanju za gubitkom budućnosti. O tome se radi! Kako ovo valja razumjeti? Iz teksta Benjaminove rasprave o„žalobnoj igri“ pojam se melankolije razlaže na dvoje: (1) melancholia i (2) acedia . Tugaljivost ili sjeta nije tek raspoloženje kao neka vrsta egzistencijalnoga stanja čovjeka, kako je to postavio Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit) . Naime, Heidegger je u odnosu bitka i tubitka ( Dasein ), a s obzirom na iskustvo predbježnosti vremena iz egzistencijalnoga iskustva brige ( Sorge ), pozornost usmjerio na sve one momente negativnoga iskustva tjeskobe koje nalazimo u Kierkegaardovoj psiho-ontologiji kršćanstva – poput strep- nje, straha, očekivanja, kajanja, da bi pokazao kako se bitak vremenuje iz ekstatičke dimenzije budućnosti. 27 Acedia jest ne-djelovanje. Iz blokade kretanja koje izaziva melankolija dolazi do zaustavljanja rada zamjećivanja izvanjskoga svijeta. Tako se melankolično iskustvo pripisuje filozofu zbog toga što je njegov način djelovanja re- fleksija i kontemplacija. Kada mislimo„o“ povijesnome razvitku neke umjetničke for- me i sadržaja, uvijek smo izmaknuti od neposrednoga dodira sa stvarnošću. Vrijeme koje prati ovo mišljenje obavijeno je koprenom neke zagonetne sjete. Za Benjamina postaje otuda razvidno da tuga ili žalovanje ne proizlazi iz već dogođene katastrofe povijesti. Naprotiv, melankolija je svijest o onome što prethodi (budućoj) katastro- fi. Povijest se, dakle, u horizontu melankolije (ne) odvija kao neizbježni napredak u onome izvanjskome. Prema tome, melankolijom se označava barokni Weltanscha- uung . Kao što je „žalobna igra“ ( Trauerspiel ) smrt tragedije, tako je alegorija estetska figura propasti. Uobičajeno značenje alegorije, kako je poznato, upućuje na svezu je- zika i slike kroz nadomjesni oblik značenja. Element se iz jednoga područja kulture prelijeva u drugi. Primjerice, kosac i sablasna prikaza ljudske figure pod kukuljicom kao iz filma Ingmara Bergmana Sedmi pečat predstavlja odnosno označava prisut- nost smrti ili apokalipse u ljudskome svijetu prolaznosti. Razlika alegorije naspram simbola može se sažeti na sljedeći način. Dok alegorija nema čvrstoga označitelja niti precizno određeno označeno polje označavanja, simbol se uvijek odnosi na predstavljanje postojanosti i vječnosti. Pu- nina bitka odgovara simbolu. Praznina događaja pripadna je alegoriji. Zato potonja pati od viška interpretacije. Time se, naravno, nadomješta manjak smislenosti. Ovi- sno o kontekstu u kojemu se alegorijski znakovi očitavaju, glavni označitelj može 27 Martin Heidegger, Sein und Zeit , GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977. 14. izd.