Nova Istra

203 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA lankolije, odjednom postaje „imanentnim zakonom“ suverene iznimke. Prijepornim se čini jedino to da „žalobna drama“ unutar njemačkoga baroka 17. stoljeća djeluje kao da je riječ o pukome oponašanju ( mimezis ) grčkoga predloška. Shakespearove klasične tragedije s historijskom pozadinom Grkâ i Rima potvrđuju Benjaminovu postavku da je pitanje umjetničkoga „žanra“ u dramskome diskursu novoga vijeka uistinu pitanje filozofijskoga uvida u bit radikalne promjene razumijevanja svijeta. A to posebno vrijedi za ključni pojam barokne drame i njezinu poetsko-estetsku fi- guru – melankoliju i alegoriju . Ako se za smrt suverena u baroknoj „žalobnoj igri“ može kazati da nije ni tragič- na niti herojska, kako je protumačiti? Kojim pojmovljem? Čini se da su stajališta o tome prilično podudarna. Mnogi su skloni vjerovati da je funkcija suverena (vladara kao tiranina) jednostavno prijelaz između žrtvovanja tijela zajednici i smrti bez po- sljednjih riječi. Benjamin se osvrće na Shakespeareova Hamleta i njegove posljed- nje riječi: Sve ostalo je šutnja (The Rest is silence). Problem neiskazivosti onoga što je predmet razlike između klasične tragedije i „žalobne igre“ ( Trauerspiel ) nije u uzvi- šenosti događaja same smrti kojom se ovosvjetovnost briše u zamjenu za onostra- no blaženstvo „drugoga života“. Kao što je u prethodno analiziranim spisima pojam umjetničke kritike bio određen pojmom„mortifikacije“, tako se u Podrijelu njemač- ke žalobne igre pojavljuju oblici „morbidnoga smijeha“, sablasnih prikaza, alegorijske slike (bez) Posljednjega suda, apokalipse svih vrijednosti. Povijest se odigrava kao katastrofa. A to znači da je Benjamin u analizu prvi put uveo dotada zapostavljeno tijelo. 26 Njegov se način bitka ne pojavljuje suprotnošću duši/duhu. U promišljanju povijesti iz stajališta „prirode“ nesvodljive singularnosti života mijenja se poredak kategorija. Što je bilo „gore“, sada je „dolje“. No, tijelo nije subjektom. Kao što tjele- snost nije drugo ime za egzistencijalnu moć promjene bitka. Šutnja koja nastaje iz iskustva posljednje granice s kojom suveren kao glavna figura „žalobne igre“ biva su- očen, označava istodobno iskustvo spektakla dekadencije i morbidnosti. Barokom se označava upravo hibridno doba jaza svjetova. S jedne strane radi se o racionalizmu znanosti i tehnike, a s druge o opsesivnoj težnji za okultnim i ezoteričnim. Nimalo slučajno, svijest o napretku kao katastrofi zahtijeva povratak iskonu. Kroz iskustvo 26 Siegried Weigel u svojoj studiji skreće pozornost na odnos između pojmova utjelovljenja ( embodiment ) i rastjelovljenja ( disembodiment ) s obzirom na Benjaminovu raspravu o melankoliji i alegoriji. Alegorijska se reprezentacija barokne njemačke drame odnosi na tjelesnu konstrukciju nestabilnoga tijela koje se nalazi svagda na brisanome prostoru između dviju označiteljskih moći: svetosti religiozne zabrane (Zakona) i ovosvjetovne prakse užitka-u-tijelu. Rezultat je taj da se pitanje tijela u ranoga Benjamina može razumjeti samo iz pokušaja da se jezik premjesti u prostor vizualne konstrukcije svijeta kao„konstelacija“. Vidi pobliže o tome: SiegfriedWeigel, Body-and- Image-Space Re-Reading Walter Benjamin , Routledge, London-New York, 1996., str. 88-97.