Nova Istra

202 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ bez pozivanja na iskupiteljsku milost srednjovjekovne kršćanske dogme o„drugome životu“ u kraljevstvu onostranosti. Iz biti takvoga predstavljanja proizlazi ono što Ernst H. Kantorowicz naziva politikom dvostrukoga tijela kralja: jedno je sakralno, a drugo profano. 24 Reprezentacija moći suverena iskazuje se time što za razliku od tragičnoga heroja u klasičnoj drami, koji ruši običajnosni zakon poput Antigone u Tebi, barokni vladar u utjelovljenju apsolutne moći postaje svezom neizmjerne tašti- ne i opasne mahnitosti. Njega ne vodi slijepa sudbina. Važnija je samosvijest o vlasti- tome padu u grobnu tišinu zločina. Od iskupljenja preostalo je samo ovosvjetovno tumaranje životom. Tek ona „bijela eshatologija“ u znaku praznine povijesti koja se odvija bez kraja kao apokaliptička destrukcija „prirodne povijesti“ ( Naturgeschichte ). Jednako je tako razlika između klasične tragedije i „žalobne igre“ bjelodanija u poj- mu žrtvovanja. 25 Prinos vlastita tijela zajednici, bez obzira na to je li riječ o heroju ili heroini, uvijek je pitanje sudbinskoga zova uspostave novoga etičko-političkoga po- retka. Ovo se čini na prvi pogled „heretičkim“. Kako žrtva tragičnoga heroja može uopće promijeniti svijet? Ako se u arhajsko doba pojam svijeta odnosi na prirodni ciklus kretanja u skladu s kozmičkim načeli- ma postojanja, nije vjerodostojno mišljenje koje zaziva bilo kakvu promjenu ovoga „svetoga poretka“ velikih kola bitka. Paradoks je u tome da se tek s kršćanstvom i njegovom idejom o novome početku s pomoću duhovnoga obrata bitka ( metanoia ) može govoriti o drukčijem shvaćanju povijesti kao napretka. Apostol sv. Pavao u svojim poslanicama svjedoči mesijanskome događaju. Iz vlastita životno-duhovno- ga iskustva egzistencijalnoga obrata otpočinje obrat zajedničkoga bitka ( Mit-Sein ). U zatvorenome svijetu Grka, dakako, žrtva se prinosi zato što se prekoračuje Za- kon zajednice. Ali, Zakon se time ne suspendira na određeno vrijeme. Umjesto toga, sam se Zakon u sebi mijenja. Time se omogućuje da tragedija od doba Eshila do Euripida poprima obrise čudovišnosti. Umjesto glasa bogova, drama postaje miste- rij neljudskoga. Kao, primjerice, u najmračnijoj tragediji kasnoga Euripida, Medeji , s temom majčina žrtvovanja vlastite djece zbog raspada mahnite ljubavi. Žalobna je igra lišena svetosti žrtvovanja. Razlog leži u tome što više nema pokrića u svrhovi- tosti i cilju ( télos ) koji dolazi iz mita. Nakon gubitka iskonske „velike priče“, tragedi- ji još samo preostaje forma sukladna razotkriću, lakanovski rečeno, onoga „realno- ga“. Povijest postaje žrtveno polje za igru bez heroja. Zbog toga se deogađa to da ni obećanje „drugoga života“ nakon Posljednjega suda više nema prizvuk nade u isku- pljenje. Umjesto toga sve što je naslijeđeno od srednjovjekovlja, pa tako i pojam me- 24 Ernst H. Kantorowicz, The King’s Two Bodies , Princeton University Press, Princeton, 1997. 25 Vidi o tome: Graeme Gilloch, Walter Benjamin: Critical Constellations , Polity Press, London, 2002., str. 75-78.