Nova Istra

201 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA zuje da se prvi put u povijesti politika razumije sredstvom nadomještanja prirodne okrutnosti s društvenim poretkom perverzije vrijednosti. Tiranini, mučenici, žrtve povijesti postaju suvremenicima naše epohe. Čak i više negoli se to na prvi pogled čini. Od iznimke postali su pravilom. Postoji još nešto što dodatno pojačava osjećaj intenzivne želje za raskidom s na- sljeđem tragične drame u Grka. Jasno je da je Benjaminu trebalo čvrsto teorijsko uporište u pravno-političkome utemeljenju ideje novovjekovne suverenosti. Ono što je stvaralački preuzeo od Schmitta nije bila tek ključna postavka o izvoru moći su- verena u doba baroka – njegova politička legitimnost. Ponajprije se radi o novome načinu predstavljanja apsolutne moći. Paradoks je u tome da je suveren kao krva- vi tiranin ujedno krvnik i žrtva, svetac i mučenik u sekulariziranoj tragediji zvanoj „žalobna igra“ ( Trauerspiel ). Kako je to moguće? Razlog leži u tome što je borba za prijestolje samo drugi oblik borbe za dokinućem bezuvjetne vladavine srednjovje- kovnoga cezaropapizma. Nipošto nije samorazumljiv ovaj proces nastanka moderne Europe. Često se danas pribjegava plošnoj kritici sekularizma u sudaru s različitim pojavama religioznosti u liberalnim demokracijama, osobito u slučaju suočenja s iza- zovom fundamentalizama. Prostor u kojem se odvijala ta borba nije bio unaprijed otvoren. Na ruševinama Rimskoga Carstva nastanak je Europe iz srednjovjekovne zatvorenosti unutar kršćanskoga shvaćanja vladavine i političke moći bio korak u ri- zik neizvjesnosti slobode. Suvereno pravo na vlastitu istinu o svijetu zahtijeva žrtvu. Sekularnost se u Europi, dakle, rađala u krvavim ratovima za odvajanjem crkve i dr- žave, privatnoga i javnoga, onoga što pripada duhovnome i materijalnome području ljudske egzistencije. Uloga je suverena u baroknoj drami stoga krajnje ambivalen- tna. On mora poslužiti kao figura „napretka“ i istodobno „vječnoga vraćanja istoga“. U istoj osobi mora se dogoditi preobražaj iz energičnoga i dinamičnoga vladara kao (do)nositelja nove zakonodavne moći onoga političkoga kao„izvanrednoga stanja“ i kao prekršitelja samoga moralnog poretka koji se izgrađuje iz duha utemeljenja za- jednice bez Zakona/Boga. Ono što povezuje krvnika i žrtvu nije neka perverzna zadanost nepoznatih pute- va sudbine. Posrijedi je tek nužnost osvajanja vlasti intrigama i zločinima, preobraz- bom politike iz slobode događaja novoga u sredstvo apsolutne moći. To je ono što Benjamin neodlučno naziva katkad tiranijom, a ponekad i diktaturom. U tom smislu nije precizan u izrijeku. Jer se problem s utemeljenjem novovjekovne suverenosti u 17. stoljeću sastoji u tome što je nositelj apsolutne vlasti kralj ili narod u osobi mo- narha. Utoliko dolazi do miješanja pojmova iz tradicije antičke političke misli kad je riječ u uzurpaciji vladavine ili, pak, padu u neki oblik strahovlašća nad narodom kao podanicima (tiranija-diktatura-despocija). Suveren se predstavlja oslobodite- ljem od„prošlosti“ u znaku tiranije sakralnoga poretka i vladarem u doba profanosti