Nova Istra

199 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Ono što Benjamin podrazumijeva kada govori o sekularizaciji odnosi se ujedno na prostor i na vrijeme. Prostor barokne drame određen je iz „sudbine“ novovjekov- ne europske povijesti. Protureformacija nije bila tek pokret koji je ostao u granicama vjerskih pitanja i dogmi kršćanstva u sukobu između dvije vjerske struje (katolika i protestanata). Duboke su promjene ostavile pečat na karakter društvenih odnosa uopće. Put prema sekularnosti u zapadnoj Europi imao je mnoštvo stranputica. Ne zaboravimo činjenice. Vjerski ratovi nisu pritom nipošto posljedicom nekog fan- tomskog, općega uzroka u smislu vulgarne materijalističke predodžbe o ekonomiji koja određuje politiku i kulturu. U svakom slučaju može se prihvatiti prosudba Uwe Steinera kada tvrdi da je Benjaminova knjiga o baroknoj alegoriji „primjeren izraz teologijske situacije toga razdoblja“. 20 Nakon gubitka srednjovjekovne dogme o Apo- kalipsi i nužnosti institucionalnoga iskupljenja od sveopćega grijeha podložnošću učenja Crkve, prostor-i-vrijeme suverenosti novovjekovnih monarhija ispresijecano je estetskim posebnostima, političkim iznimkama poput Njemačke, te kulturnim svjetovima života. U savezu s vjerskim dilemama o putu iskupljenja, horizont du- hovnosti postaje mrežom višestruke sumnje i dvojbi. Drugim riječima, mukotrpan proces sekularizacije u doba baroka tragove srednjovjekovne traume ostavio je du- boko u potisnutoj želji za moći i Bogom. Tako je cezaropapizam„suvereno“ vladao u rano doba europske povijesti. Sada je obrat u tome što sumnja u budućnost otvara vrata pakla „ovdje“ i „sada“. Zbog toga se u preciznome čitanju Benjamina, koje pro- vodi Uwe Steiner, s pravom govori o„baroknome pojmu melankolije koji postaje čit- ljiv kao sekularizirani teologijski koncept.“ 21 Benjaminova analiza melankolije pripada onoj crti modernoga mišljenja s kojom nastupa ekspresionizam u umjetnosti povijesne avangarde 1920-ih godina u Nje- mačkoj. Usto, taj cjelovit pristup ideji umjetnosti pretpostavlja da se barok može do- hvatiti jedino u sprezi religije, metafizike, politike i ekonomije 17. stoljeća. Mnogi će današnji tumači u tome vidjeti začetke nove historiografije ili „kulturalne povijesti“ epohe. U 20. stoljeću nju je uveo francuski povjesničar Fernand Braudel kao i škola poznata pod nazivom Analisti . Međutim, daleko je ovdje važnije spomenuti kako se povijest jednog prijepornoga pojma na rubu filozofije, psihoanalize, povijesti umjet- nosti i estetike, kao što je to melankolija , u spoznajno-kritičko polje istraživanja uvo- di polazeći od uvida o: (1) analogiji različitih povijesnih epoha; (2) nadomjesku svetoga sa svjetovnim; 20 Uwe Steiner, isto, str. 69. 21 Uwe Steiner, isto, str. 70.