Nova Istra

194 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ još uopće nemamo analogiju osim posezanja za mitskim i mističnim prispodobama iz Biblije i Talmuda. Kako god bilo, Benjamin se u „Prologu“ nastoji pripremiti za spoznajno-kritičko sučeljavanje s tradicijom metafizike koja je u svim svojim forma- ma ipak jedna i jedinstvena. Što predstavlja Platon u filozofiji, jest početak razdvajanja ideja i svijeta pojava. Stoga se metafizika na koju Benjamin izričito ukazuje s pogledom na Leibnizovu Raspravu o metafizici preokreće u sebi samoj. Ali ne kako je to u Heideggerovu misa- onome okretu ( Die Kehre ) prema neodredljivoj i uputnoj riječi/pojmu„drugoga po- četka“ poput događaja (Ereignis) . Put je Benjaminova mišljenja u svojevrsnoj estetskoj promjeni paradigme same metafizike. Ono što je bila Nietzscheova nakana u sporu s Kantom, na navlastit se način u habilitacijskome spisuWaltera Benjamina nastavlja drugim sredstvima. Ono što je, pak, problem s kojim se razračunava nije tek pitanje o bitku kao predmetnosti predmeta u novovjekovnome značenju te riječi, nego po- najprije pitanje o njegovu povijesnome sustezanju unutar jedne epohe koja se dosad samo prikazivala s pomoću povijesno-umjetničkoga pojma „stila“. Barok nije više pi- tanje umjetnosti kao „stila“. Mnogo je važnije to da s barokom nastupa epoha „filo- zofijskoga stila“. Kako to objasniti? Jednostavno, sada kaotičnost mnoštva fenomena zahtijeva suvereno pravo na drugi tip vladavine od metafizičke navigacije iz jednoga u drugi svijet, iz carstva ideja u ruševine fenomena. Benjamin je među prvima jasno uvidio da je s barokom nastupilo doba „stvaralačke praznine“. U doba visoke moder- nosti kapitalizma kraja 19. stoljeća, kako to prikazuje u Arkadama/Das Passagen- Werk , ovo će dovesti do najteže bolesti dekadencije zastarjelog „novoga svijeta“. On se, naime, dosađuje zato što je u biti njegove želje za napretkom tjeskoban virus po- navljanja već viđenoga. Melankolija i dosada dva su pola iste nelagode. Iz praznine u jezgri bitka izviru njihove tamne vode. Alegorij a i montaža su, pak, dva umjetničko- tehnička sredstva prikazivanja-predstavljanja vremena sveopćega žalovanja i dosađi- vanja. A između njih se nalazi prostor-između ( in - between ). U njemu prebiva povi- jest kao žrtvovanje tjelesnosti. Oslobađanjem od transcendentalnoga zakona krivnje život postaje empirijska singularnost hereze podrijetla. Kada se u njoj stapaju eros i thanatos , Anđeo povijesti i Mesija događaja, dobili smo „dijalektičku sliku“ povijesti kao katastrofe i mogućnosti (ne)nadanoga spasa. Želimo li razumjeti što je zapravo Benjaminov prilog filozofijskoj raspravi o biti suvremenosti, neprestano moramo imati u vidu to da je riječ o mišljenju posredova- nja, prijelaza, simultane refleksije i kontemplacije, koje se sabire u hibridnim sklo- povima poput „dijalektičke slike“ i „profanoga osvjetljenja“. Sve je već otvoreno u su- stavno-metodički razgranatim stazama putovanja rubom kao novim središtem. Ne slučajno, čitav se problem razlikovanja tragedije i „žalobne igre“ svodi na određenje odnosa budućnosti i prošlosti u odnosu na „vječnu sadašnjost trenutka“ ( Jetztzeit ).