Nova Istra

193 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA lozofije i književne teorije. Dok, naime, prvoj pripada ideja u smislu vođenja povi- jesti sa stajališta svrhe i plana, dotle se drugoj pokazuje mnoštvo pojedinačnih slu- čajeva. Posrijedi je čitav arhipelag događaja s kojima valja postupati kao s bujanjem trave na pustoj zemlji. Ideja se pritom ne odvaja od fenomena ukoliko sam fenomen nije izolirana čestica u svijetu monada. Benjamin u daljnjemu razvitku svojega mi- šljenja o pojmu „žalobne igre“ u „Prologu“ naglašava kako Leibnizova ideja monade u prestabiliranoj harmoniji svemira predstavlja put razrješenja između općenitoga i pojedinačnoga. „Ideja je monada. Bitak koji tu u njoj opstoji prije i poslije povijesti, na- lazi se u uistinu skrivenoj i skraćenoj i zamračenoj figuri postojećega svijeta ideja na isti način kao što su monade u ‘Raspravi o metafizici’ iz 1686. godine na nejasan način prisutne u svim drugim svjetovima. Ideja je monada – u njoj prestabilirano počiva reprezentacija fenomena kao u njihovome objektivnome tumačenju.“ 14 Štoviše, monade su moguće samo kao mnoštvo u Jednome. Stoga metafora o„kri- stalno čistoj simultanosti“ vremena pretpostavlja postojanje heterogenoga prostora. Aporija je u tome što se takav prostor pojavljivanja svijeta u doba baroka mora su- stezati i postati sužen do homogenosti jedne posve specifične praznine. Kada se filo- zofija kao spoznaja umjetnosti iz neba ideja spušta u podzemlje empirijskoga kaosa fenomena, događa se svojevrsni obrat perspektive. Na povijest se više ne gleda ver- tikalno, nego horizontalno. Slika o simultanosti označava ujedno još nešto mnogo važnije. Radi se, dakle, o prelasku iz posredovanja refleksije u konstrukciju idejnoga svijeta fenomena kao kontemplacije. Nov početak, preokret, obrat perspektive zah- tijeva diskontinuitet u kompoziciji fragmenata. Kao da slažemo „puzzle“, tako se u susretu s Benjaminovom fraktalnom epistemologijom umjetničkoga djela susreće- mo s dva figuralna pojma koja formalno dolaze iz svijeta umjetnosti, ali su u bitno- me filozofijsko-konceptualnoga značaja. I melankolija i alegorija su „slike“. Zar nije neobično to što se pojam melankolije prije može razabrati iz Dührerove znamenite slike Melancholia I. , tako naslovljene kao i iz Kleove slike Angelus Novus , negoli iz refleksije o jeziku kojim se pojam iskazuje? Zar nije, usto, još neobičnije to da se me- lankolija ne razotkriva neposredno iz strukture „žalobne igre“ u njemačkome baroku, već upravo iziskuje posredovanje jezika kao slike koja ukazuje/upućuje na nešto dru- go, što znači da jezik postaje slikovnim pismom, a slika novim jezikom? Za taj jezik 14 Walter Benjamin, isto, str. 219.