Nova Istra

191 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA zofije, umjetnosti, društvenih odnosa, mistike i prirodnih znanosti, Benjamin gradi novo zdanje teorijskoga prikazivanja stvarnosti iz autonomnih fragmenata. Drugim riječima, umjesto vladavine apstraktne univerzalnosti pojma i kategorije, sve se po- miče prema profanome putu prizemljenja stvari. Razlikovanje pojma i fenomena čini se da predstavlja ključnu točku oproštaja od Kantova dualizma. To se već mo- glo naslutiti u njegovu zagovoru ideje romantike u Schlegela i Novalisa. No, sada se sve zgušnjava. Baveći se formalno barokom, posve je bjelodano da se prikazivanje ži- vota pojma zbiva u sadašnjem vremenu. Interpretacija prošlosti nije razgovor s mr- tvim sjenama. Kao u Hamletovome „spiritističkome susretu“ s duhom oca, tako se i kritičko razračunavanje s epohom koja se uspostavila kao razdoblje „kićenoga stila“ odvija postupnim skidanjem pozlate s različitih teorija o baroku unutar navlastite njemačke povijesti. U analizi filozofijskih izvora Benjaminove „spoznajno-kritičke“ fenomenologije Rolf Tiedemann dolazi do postavke koja se čini važnom za daljnje čitanje Podrijetla njemačke žalobne igre . Pozivajući se na razlikovanje, u ontologijsko- me smislu, između Benjaminova shvaćanja jezika izvedenog u već spomenutim fra- gmentima i onoga što čini unutarnju strukturu prikazivanja-predstavljanja umjet- ničkoga djela u baroku na planu jezika, može se ustvrditi da je posrijedi obrat od posredovanja refleksije kao apstrakcije pojma u neposrednost jezika samoga života. Unutar društveno-kulturalnoga položaja u kojemu se zbiva „žalobna igra“ nastupa promjena paradigme. Kako se ona zbiva? Napuštanje teologijsko-mistične strukture jezika u korist profano-materijalističke, a tako se barok shvaća u Benjamina na tragu Schmittove postavke o suverenosti i izvanrednome stanju, dovodi to toga da sada ri- ječ od svrhe kazivanja postaje „sredstvom“. 12 Kako to valja razumjeti? Jednostavno, Benjamin polazi od promijenjenoga statusa jezika koji nastaje na osnovi sekularizacije božanskoga. Ono što je prethodno bilo kazivajuće imenovanje svijeta, sada se preobražava u znakovno pismo lutanja između svjetova.„Žalobna igra“, doduše, počiva na pronalasku jedne svijesti koja umjesto kla- sične tragedije u estetski sadržaj novoga doba unosi anti-herojstvo i kraj bilo kakve tlapnje o svrhovitosti bitka kao prirode. Svijet koji nastaje u baroknome smislu po- kazuje se prostorom„homogene praznine“. U njemu se riječ više ne razotkriva poput tajne stvaranja. Umjesto toga, sve je obavijeno mračnim kultovima ljudske vladavine. Na temelju strahovlašća i diktature sve postaje nestabilno. Kaos se nekako ipak mora „urediti“. Jer inače prijeti najveća moguća pogibelj raspada poretka. Ono što još pove- zuje tragediju i „žalobnu igru“ nije ništa drugo negoli svijest o nemogućnosti radikal- noga dokidanja „tragične biti“ ljudskoga u povijesnome napretku. Antinomije uma na taj način postaju antinomijama osjećaja kao predodžbe o napretku i vječnome 12 Rolf Tiedemann, isto, str. 39-40.