Nova Istra

188 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ tureformacija u Europi predstavlja raspad ideala i normi poretka. Kada se barokna žalobna igra očisti od „žalovanja“ za neumitno izgubljenom prošlošću, suočeni smo s apsolutnom slobodom bestemeljnosti početka/podrijetla ( Ursprung ). Problem je u tome što je suveren kojemu je povjerena moć radikalne promjene poretka života i smrti i sam onaj koji ostaje bez cilja i smisla povijesnoga napretka. U tom jazu on postaje krvolok i tiranin, jer moć koju posjeduje kao subjekt „diktatorskoga nasilja“ omogućuje mu da se razračunava s podanicima tako što izokreće poredak stvaranja. U njemu sada igra glavnu ulogu negativnoga pseudo-tvorca „slučaja“ kao nove de- finicije sudbine. Benjamin posebno nastoji pokazati u svezi suverenosti u politici i estetici kako barok kao razdoblje kaosa mora naposljetku stvoriti neku vrstu nado- mjesnoga poretka. Suveren mora proizvesti novu stabilnost. To će izvesti tako što će pokrenuti čitav niz uzroka stvaralačkoga procesa. Nema nikakve sumnje da je „ža- lobna igra“ ( Trauerspiel ) utemeljena u povijesnim zbivanjima Njemačke 17. stoljeća. Ali, kao iznimka koja više ne potvrđuje pravilo – krvavu povijest nastanka ustavnih monarhija u Engleskoj i diljem Europe – ona stvara novo pravilo. Gotovo nalik te- orijama kontingencije i složenosti ( contingency-complexity ) danas utjecajnim u epi- stemologiji, tako se može pokazati da Benjamin na tragu romantike i Nietzschea razmatra poseban slučaj njemačke „kulturalne povijesti“. Pritom se polazi od njezine paradigmatske inačice moderne tragedije. Dva su vodeća pojma koja pripadaju od- nosu sklopa (bitka) i konstelacije odnosa (vremena): melankolija i alegorija . Prvi je vezan uz razumijevanje svijeta u baroknoj kozmologiji i teologiji povijesnoga vreme- na, a drugi uz pokušaj zaustavljanja vremena u slikovnome mišljenju jedne analogije koja ne može imati značajke simbola. Razlog, dakako, leži u tome što otpada esha- tologija u baroku, kako smo to naveli u Benjaminovu tekstu. Jer simbol se odnosi na postojanost bitka, dok alegorija upućuje na značenje drugosti i Drugoga kao nepo- stojanoga svijeta promjene. Ako nema predodžbe o kontinuitetu razvitka vremena iz početne točke do kraja povijesti ulaskom u niše vječnosti, tada se vrijeme ne može drukčije dohvatiti osim slikom prolaznosti i iščeznuća. Jezik raspada i ruševina iska- zuje se otuda alegorijskim„viškom neprikazivoga“. Nije li ovaj obrat početak sveko- likoga traganja za slikovnim jezikom za koji još uvijek nedostaje nešto nematerijal- no? Naime, iz svega iskazanoga proizlazi nešto zapanjujuće moderno i više od toga. Barok nije tek stil umjetničke proizvodnje uzvišenih značenja u situaciji gubitka tla pod nogama kada kaos i praznina nastanjuju težnje za božanskim. U njemu se rađa nešto čudovišno. Kroz pukotinu između svetoga i profanoga nastaje mogućnost no- voga. Bit će još potrebno samo da se to „novo“ posreduje tehničkom konstrukcijom života. Nakon toga sve će postati „profanim osvjetljenjem“. Kakav je odnos jezika i slike u ranome Benjaminovu mišljenju? Svi će se složi- ti da je briga za kazivanje u cijelom njegovu djelu na najvišoj razini iskazivosti. Sa-