Nova Istra

157 Paul BOURGET NOVI PRIJEVODI ili manje jasne formule, nego žive i stvarne poput bića. Kod njega se osjećanje obli- kuje prema mišljenju, dok kod svih nas dolazi do više ili manje potpune rastave iz- među duše i mozga. Neki kršćanski propovjednik je divno označio narav te rastave kada je izgovorio ovu neobičnu i duboku rečenicu:„Mi dobro znamo da ćemo umri- jeti, ali mi u to ne vjerujemo “ 37 . Filozof po strasti, po naravi, ne shvaća to dvojstvo, taj rasuti život između protuslovnih osjećaja i misli. Za gospodina Sixtea to nisu bili samo jednostavni predmeti promatranja, nego ona opća nužda stvari, ona beskraj- na i stalna preobrazba pojava jednih u druge, onaj golemi rad prirode koja je bez prestanka u stvaranju i rastvaranju, bez početka, bez kraja, samom igrom osnovne stanice, onaj usporedni rad ljudske duše koji se stvara u obliku misli, osjećaja i želja, ono kretanje fiziološkoga života. Uranjao je u razmatranje tih ideja s nekom vrstom zanosa, osjećao ih je cijelim svojim bićem; taj je dobričina, bolećiva lica, sjedeći za svojim stolom u radnoj sobi namještenoj pretrpanim policama, nogama na grijali- ci, tijela umotana u istrošeni ogrtač maštao o beskrajnom oranju svemira dok ga je posluživala stara sluškinja koja je u blizini kuhala. Živio je životom svih stvorova. Poprimao je sve oblike, drijemao je s rudom, vegetirao s biljkom, oduševljavao se ne- razvijenim životinjama, zapletao se s višim organizmima, čovjek napokon koji se je otvarao u prostranstvima duha kadar odraziti neizmjerni svijet. To su ona uživanja u općim idejama, istovjetna s uživanjima opija, koja čine ove mislitelje ravnodušni- ma na sporedne sitnice izvanjskoga života, i isto tako, zašto to ne reći? gotovo posve tuđima običnim životnim uzbuđenjima. Posvećujemo se samo onomu što osjećamo vrlo stvarnim; dakle, za ove neobične glave ta je apstrakcija stvarnost, a svakodnevna stvarnost sjena, surov i pokvaren otisak nevidljivih zakona. Možda je gospodin Sixte ljubio svoju majku. Jamačno se na to ograničavao njegov osjećajni život. Ako je pre- ma svim ljudima bio mio i popustljiv, bio je to po samom nagonu koji ga je, kad bi u svojoj radnoj sobi premještao stolac, prisiljavao da uzme taj dio pokućstva bez žesti- ne. No nikada nije doživio potrebu da ima uza se žarku i vatrenu ljubavnicu, obitelj, predanost, ljubav, pa čak ni prijateljstvo. Neki učenjaci s kojima je bio povezan vodi- li su s njim samo profesionalne razgovore, jedan o kemiji, drugi o višoj matematici, treći o bolestima živčanoga sustava. Da su ti ljudi bili oženjeni, da su bili zabavljeni odgojem svoje djece, da su se brinuli o napredovanju u karijeri, o tome u svojim od- 37 „Mi uglavnom dobro znamo da će svi ljudi umrijeti /.../ Recimo radije: Očito nam je i teoretski smo uvjereni da ćemo umrijeti; ali u isto vrijeme tisuću praktičnih zabluda sili prisiljava nas vjerovati da ne ćemo umrijeti“, govorio je Bourdaloue u svojoj propovijedi za četvrtak četvrte korizmene nedjelje pred kraljem. Bourdaloue je tijekom pet korizmi propovijedao u kraljevskoj kapeli između 1672. i 1682.