Nova Istra

152 NOVI PRIJEVODI Paul BOURGET znao razloga. Ta je životinja lutala među kožama, pobuđujući divljenje posjetilaca svojom lakomošću kojom bi ščepala puceta čizme. U trenutcima zastrašenosti, taj bi se pitomi pijetao sklanjao kod svoga gospodara, turao jednu nogu u džep od prsluka i skrivao svoju glavu pod ruku staroga pazikuće: „Hajde, Ferdinande, pozdravi gos- pođicu Mariette…“, nastavljao bi Carbonnet. A pijetao bi nježno kljucnuo djevojčinu ruku, a njegov bi gospodar nastavio: – Ja vazda govorim: Ne očajavajte zbog jedne loše godine, za njom će odmah doći dvije dobre; slijede jedna za drugom kao što Ferdinand slijedi kokoši; zar ne, raz- vratniče? – Istina, odgovarala je Mariette, treba to priznati za čestita čovjeka, Gospodin je čestit čovjek; iako je on, što se vjere tiče, bezbožnik koji nije išao u crkvu već pet- naest godina… – Ima ih toliko koji idu..., uzvraćao je Carbonnet, to su veseljaci koji vam potajno provode život između četiri i ponoći ... Taj dio razgovora može poslužiti kao vrsta mišljenja što ga je gospođica Mari- ette gojila prema svome gospodaru. No ovo mišljenje ostalo bi nerazumljivo kad se ne bismo sjetili filozofovih radova i povijesti njegove misli. Rođen 1839. u Nancyju, gdje je njegov otac držao malu trgovinu satova, i rano zapažen po razvijenosti svoga uma, Adrien Sixte ostao je među svojim drugovima u sjećanju kao slabunjavo i šut- ljivo dijete, obdareno snagom moralne otpornosti koja je zazirala od familijarnosti. Isprva je izvrsno učio, zatim osrednje, dok se u filozofskoj nastavi koja se zvala logika isticao iznimnim sposobnostima. Njegov profesor, zapanjen njegovim darom meta- fizičara, htjede ga nagovoriti da spremi ispit za učiteljsku školu. Adrien to odbije i izjavi svojemu ocu da od svih zanimanja najviše želi izučiti kakav zanat.„Bit ću urar kao i ti...“, bio je njegov odgovor na prijekore oca koji je, poput bezbrojnih francuskih zanatlija i trgovaca čija djeca pohađaju gimnaziju, sanjao da mu sin postane činovni- kom. Gospodin i gospođa Sixte – jer je Adrienova majka još bila živa – nisu mogli ništa prigovoriti tomu mladiću koji nije pušio, nije zalazio u kavanu, nikada se nije pojavljivao s kakvom djevojkom, napokon, koji je bio njima na ponos, i s čijim su se željama teška srca pomirili. Odrekoše se toga da prihvati kakvu službu, ali ne prista- še ga dati u naukovanje; i mladić je kod njih živio bez druge obveze osim što je po svojoj volji učio. Tako je proveo deset godina usavršavajući se u izučavanju engleske i njemačke filozofije, prirodnih znanosti i osobito fiziologije mozga i matematičkih znanosti; ukratko, posvetio se je, kako je o sebi rekao jedan veliki pisac našega vre- mena, onomu„silovitom encefalitisu“ 30 , onoj vrsti apopleksije pozitivnih znanja što je 30 Renan, Uspomene iz djetinjstva i mladosti (1883.), pogl. VI,„Sjemenište Saint-Sulpice“ (Calmann- Lévy, 1897, str. 303).