Nova Istra

147 Paul BOURGET NOVI PRIJEVODI europska, potvrdile kako su tada isti metež ideja i osjećaja potaknule visoke i neznatne životne sudbine. Učini mi čast da vjerujem kako nisam mislio na drame koje prouzročile i koje uzrokuju patnju tolikih osoba. Moralisti čiji je posao tražiti uzroke katkada susre- ću istovjetne situacije koje im potvrđuju da su točno vidjeli. Tada bi više voljeli da su se prevarili. Kako bih htio, kako bi me navodili kao primjer, da nikada u stvarnom životu, izbliza i izdaleka, nisu postojale osobe slične nesretnom Učeniku po kojem se ovaj roman zove! No da nisu postojale, da još uvijek ne postoje, ne bih ti rekao ono što ti upravo go- vorim, mladi čovječe moje zemlje, za kojega bih želio da jednom postane dobročinitelj i od kojega tako strastveno želim da me voli – i da to zaslužujem. P. B. Pariz, 5. lipnja 1889. 18 Moderni filozof 19 Legenda koja nije bila opovrgnuta kazuje da su građani grada Königsberga prozreli da je neki čudesan događaj potresao civilizirani svijet, vidjevši filozofa Emmanuela Kanta kako mijenja smjer svoje svakodnevne šetnje. Slavni autor Kritike čistoga uma doznao je toga dana da je upravo buknula Francuska revolucija 20 . Premda je Pariz malo sklon takvim naivnim začuđenjima, većina stanovnika ulice Guy-de-la-Bros- se doživjela je jednoga siječanjskoga poslijepodneva 1887. oko trinaest sata gotovo slično zaprepaštenje pri izlasku iz stana filozofa manje poznata od staroga Kanta, ali isto tako točna, isto tako zanesena svojim djelima, ne računajući da je u svojoj analizi bio još razorniji – gospodina Adriena Sixtea, kojega Englezi rado naziva- 18 Prvi kritičari dobro su uočili moralizam i domoljublje toga uvoda, objavljena 17. lipnja 1889. na stranicama Le Figaroa . 19 Prvi dio Učenika (prva dva poglavlja) objavljen je 1. veljače 1889. u La Nouvelle Revue Juliette Adam. Prvotni naslov romana bio je Adrien Sixte . 20 Kant je u Königsbergu vodio ustaljen život:„Ne vjerujem, piše Heine u svom djelu O Njemačkoj , da je katedralni sat s manje strasti i redovitije ispunjavao svoju vidljivu dužnost nego Emmanuel Kant. Ustajati, piti kavu, pisati, predavati, objedovati, ići u šetnju, sve je imalo svoj točno određeni sat i susjedi su točno znali da su dva i pol sata kad je Emmanuel Kant, odjeven u svoj sivi kaput, sa svojim španjolskim štapom u ruci izlazio iz kuće i upućivao se prema maloj aleji lipa koju i danas zovu, kao uspomenu na njega, alejom Filozofa“ (1866, t. I, str. 119). Njegova je svakodnevna šetnja kasnila u samo dva navrata, zbog čitanja Rousseauva Emilea i zbog vijesti o zauzimanju Bastille.