Nova Istra

145 Paul BOURGET NOVI PRIJEVODI svakoga drugoga čini komedijom kao što bi bilo i kao što jest kod njega kad se primjerice pravi socijalistom i laže narodu kako bi dobio njegove glasove. Takav je mladac čudovi- šte, zar ne? Jer to znači s dvadeset pet godina biti čudovište i umjesto duše imati stroj za računanje u službi stroja za uživanje. No od toga ipak manje strahujem za tebe nego od onoga drugoga koji ima svu aristokraciju živaca i duha, i koji je intelektualni i istančan epikurejac, kao što je prvi bio okrutan i učen epikurejac. Kako je strašno susresti takva profinjena nihilista, a ima ih u izobilju! U dvadesetpetoj godini prevrtio je sve ideje. Nje- gov prerano probuđeni kritički duh shvatio je posljednje rezultate najistančanijih filozofija toga vremena. Nemojte mu govoriti o bezbožnosti i materijalizmu. On zna da riječ ma- terija nema precizno značenje, a s druge strane suviše je razborit da ne bi prihvatio da su sve religije svojedobno mogle biti legitimne. Samo što on nije nikada vjerovao, nikada ne će vjerovati ni u jednu, kao što nikada ne će vjerovati ni u što osim u zanimljivu igru svo- ga duha kojega je pretvorio u oruđe otmjene izopačenosti. Dobro i zlo, ljepota i ružnoća, mana i vrlina čine mu se predmetima puke znatiželje. Za njega je sva ljudska duša učen mehanizam i njegovo rasklapanje ga zanima kao predmet istraživanja. Za njega ništa nije istinito, ništa nije lažno, ništa nije moralno, ništa nije nemoralno. On je istančan i profinjen egoist i sva se njegova ambicija, kako je to rekao značajni analitičar Maurice Barrès u svom lijepom romanu Slobodan čovjek – remek-djelu ironije kojemu nedosta- je samo zaključak – sastoji u „obožavanju svoga ja“, u ukrašivanju samoga sebe novim senzacijama 12 . Religiozni život čovječanstva njemu je samo izlika za ove senzacije, poput intelektualnoga i osjećajnoga života. Njegova pokvarenost drukčijega je kova od pokvare- nosti barbarskoga uživatelja; složenija je, a lijepo ime intelektualizma kojim ju ukrašuje prekriva ledenu surovost i odvratnu suhoću. Suviše dobro poznajemo toga mladića; svi mi smo to zamalo postali, mi koje su paradoksi odveć rječita učitelja suviše opčinili 13 ; svi smo mi to jedan dan, jedan sat bili. I ako sam napisao ovu knjigu, napisao sam ju da ti pokažem, dječače od dvadeset godina kojemu se duša tek stvara, napisao sam ju da po- kažem samomu sebi ono što takav egoizam u svojoj dubini može od opačina sakriti 14 . 12 Barrès, deset godina mlađi od Bourgeta, objavio je u travnju 1889. roman Slobodan čovjek , drugi dio trilogije Kult samoga sebe . Philippe, junak te trilogije je, sa Chambigeom, Greslouov model. 13 Aluzija na Ernesta Renana (1823.-1892.), drugoga, poslije Baudelairea, od Bourgetovih „svjetionika“ i uzoraka diletantizma u Esejima o suvremenoj psihologiji. 14 „Više ne volim Gresloua i Gresloue koje vi sami volite. Možda ih još više mrzim jer shvaćam da je to bio greben na kojem sam se mogao razbiti. No vjerovao sam da moram prikazati taj lik, toga Juliena Sorela koji polazi od Renana umjesto da krene od Napoleona jer mislim da se zaista ondje nalazi jedno od suvremenih čudovišta protiv kojih se trebalo i treba boriti. Doslovno, djelo vrijedi koliko vrijedi: moralno sam siguran u njegovu vrijednost i da će za neke biti zdravo“ (Bourgetovo pismo Félicienu Champsauru, u lipnju 1889.) Greslou oživljuje u Bourgetu uspomenu svojim zamršenim nasljeđem, svojim clermontovskim podrijetom, svojom„književnom zatrovanošću“.