Nova Istra

131 Božidar PETRAČ IVO ANDRIĆ ključak, pak, spomenuta zapisa otkriva pravi ponor između Krleže i Andrića: „An- drić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze ne- mamo – dva potpuno odvojena svijeta“. 18 Krleža je, dakako, odvojenost svoga svijeta od Andrićeva višekratno potencirao, a Andrić je to kao gospodin vješto izbjegavao. Nije Tito slučajno 10. listopada 1962. rekao u prigodi prijma, upriličena u povodu dodjele Nobelove nagrade, dijelom i razočaran što nagradu nije ponio njegov favorit Krleža: „Neki mnogo skroman čovjek ovaj Andrić!“ 19 Uostalom, dok je Tito s Krle- žom putovao, igrao šah i posjećivao ga, s Andrićem to nikada nije činio. Ta Andrić postaje članom KPJ-a tek u prosincu 1954., a svojim izjavama iz 1955. Marko Ristić i Aleksandar Vučo nastoje ukloniti svaku mrlju s Andrićeva držanja uoči i za vrijeme rata, dok Krleža već uvelike kuje jugoslavenski projekt. Ivo Andrić, rekosmo, nije o Krleži napisao ni jedan relevantan tekst. U svojim sje- ćanjima i razgovorima s Ljubom Andrićem spominje Krležu samo nekoliko puta, ali se može reći da o njemu govori uvijek s pozicije pohvale, otvorene naklonosti, a kad mu zatreba u ideološkim pitanjima, znade se njime poduprijeti. Ne osjeća se u njegovim riječima nikakva pizma, nema nikakvih aluzija koje bi otkrivale njegovu antipatiju, mrskost ili odbojnost. Andrić se prema Krleži odnosi gospodski, gotovo prijateljski, bez obzira na to što kaže da nijedanput nisu nasamo razgovarali – vje- rojatno misli na vrijeme nakon njihova razlaza. Iz njegovih riječi ne možemo pre- poznati nikakvu ljubomoru, ništa što bi ga odavalo kao čovjeka koji Krležu ne ra- zumije, ne će ili ne želi razumjeti. U njegovim rečenicama ne nalazimo nikakve za- mjerke na Krležine aktivnosti u prošlosti ili u sadašnjosti; Andrić se ne opterećuje Krležinim predratnim aktivizmom, ali ni aktivizmom povezanim s novom Jugosla- vijom. Zapravo, iz Jandrićevih zapisa ne možemo doznati što je intimno o Krleži i njegovu djelu Andrić mislio. Otvara se samo toliko koliko smatra da javnost smije znati. Nikada mu očito nije palo na pamet izreći koju suvišnu riječ; štoviše, kako će se vidjeti, nastoji spriječiti, ublažiti ili isključiti kao mogućnost bilo kakvu vrstu me- đusobnih zadjevica. Pri osluškivanju zvuka glasovira za vrijeme jedne šetnje prisjeća se Krležine re- čenice iz Davnih dana : „Muzika je paučina između srca i mozga“ 20 . U zapisu od 13. listopada 1971., u kojem dominira Andrićeva zabrinutost zbog nacionalističkih na- pada na njegovu ličnost – riječ je o Glavnoj skupštini Matice hrvatske održanoj 22. 18 Isto, str. 44. 19 Dobrica Ćosić,„Andrićev prijem kod Tita“, Sveske Zadužbine Ive Andrića , sv. 19, 2000., str. 93-95. Atmosfera je, svjedoči Ćosić, na primanju bila mučna; zapravo je primanje bilo iznuđeno:„Tito maršalski zvaničan, Andrić ambasadorski uštogljen i diplomatski konvencionalan“. 20 Ljubo Andrić, Sa Ivom Andrićem , n. dj., str. 35.