Nova Istra

130 IVO ANDRIĆ Božidar PETRAČ antipatiju prema Andriću. Pritom su svakako svoje odigrale i Jeremićeve ocjene, po kojima je, uz Andrića i Crnjanskoga, on treća veličina na jugoslavenskim prostori- ma, nekako u sendviču između Andrića i Crnjanskoga. 15 Naime, Crnjanski i Andrić da su pisci, a Krleža manje-više agitator, odnosno Andrić je, po Jeremiću, najmudri- ji, Crnjanski je napisao najljepša književna djela, a Krleža da je društveno najzna- čajniji. Prvi najdublje govori o životu i ljudima, drugi nam pruža najčistije estetsko uživanje, a treći, Krleža, najviše nas angažira u društvu i potiče na napredak. Krleža vrlo teško prima Jeremićeve procjene. Svjestan je da je vrlo nezgodno da sâm o tome govori; povučen, kaže, za jezik, mora reći: „Nisam samo ja angažiran! Angažirana su bila i druga dvojica mojih kolega, ali na drugoj strani. Jedan je služio do posljed- njega dana monarhiji i posljednji posao na kojem je radio bio je pakt s Hitlerom, a Crnjanski je služio svojim publicističkim perom najreakcionarnijim, pa ako hoćete i fašističkim snagama, za cijelog života kraljevine“. 16 Na drugome mjestu Krleža piše: „U vrijeme Hrvatske mlade lirike Andrić je katolički zavrnut bosanski mozak, pa je onda jugoslavenski omladinac sa svojom zbrkanom idejom s Bogdanom Žerajićem i kompanijom, i onda će doći kraljevska vojska. Za njega postaje bitan pojam ujedi- njenja Srba, Hrvata i Slovenaca, i ulazak srpske vojske u Bosnu. A ja Vam postav- ljam pitanje: Kada je Andrić nešto vidio kao javni radnik, ne govorim kao kraljevski sekretar ministarstva ni pomoćnik Stojadinovićev, jer kad je bio u ministarstvu vi- dio je koješta i radio je koješta, ali kao javni radnik – kad je sudjelovao u bilo čemu, u bilo kojem javnom pitanju? Od jugoslavenstva, od rojalizma, od ustava, od ovog socijalizma od koga je živio trideset godina? Je li progovorio jedanput, makar samo jednu riječ o tom socijalizmu? Vezirova slona je, doduše napisao, ali to je socijalizam u Travniku...“ 17 Vrlo je razvidna Krležina antipatija, jamačno i prekomjerna. Pizma koju je imao na Andrića kao oportunista, kao čovjeka koji se uvijek nastojao prila- goditi, koji je uvijek nastojao živjeti u egzistencijalnoj sigurnosti, više je nego očita. Njihove suprotnosti bile su nepomirljive, intelektualni afiniteti posve oprečni, odno- si hladni, zahlađeni još u doba Plamena tijekom 1919. Krleža svoju antipatiju nije, kao ni antipatije prema drugim književnicima, skrivao, niti uspijevao zatomiti, dok je Andrić vladao svojim osjećajima – bio je to dio njegova karaktera: nije se dao uvu- ći u neprimjerene izjave ili pokazati svoju antipatiju u odnosu prema Krleži; štoviše, znao je savršeno upravljati svojim postupcima i u teškim, neugodnim prilikama. Za- 15 Reakcija na Jeremićev članak u NIN -u Jože Vlahovića „Krleža u sendviču“, odnosno Krležina reakcija na Vlahovićev naslov:„U Jeremićevu članku, ako hoćete pravo, nisam ja u sendviču. U sendviču su Andrić i Crnjanski, oni su meso, oni su poslastica ili šnicla, a ja sam pljesnivi stari kruh ili neka vrsta oblande“. Enes Čengić, Ples na vulkanima , n. dj., str. 9-10. 16 Isti, Trubač u pustinji duha , n. dj., str. 286. 17 Isti, U sjeni smrti , n. dj., str. 43.