Nova Istra

128 IVO ANDRIĆ Božidar PETRAČ grao ulogu dostojna reprezentanta više-manje u međunarodnim okvirima nepozna- te književnosti o kojoj unatrag dvjesto godina, od Fortisove Hasanaginice , zapadni svijet nije znao gotovo ništa. Spominjući se Andrićevih književnih početaka, Krle- ža posebno vrjednuje Andrićev stil koji vlada kao konstanta cjelokupna Andrićeva opusa.„Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićeva stila: kako se njegov go- tovo bogobojazno preblagi adagio ritmički prelijeva do živahnijeg andanta , zatim već tren-dva kasnije smiri u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?“ 5 Krleža je vrlo oštroumno prepoznao i opisao temeljne vrjednote Andrićeva pisanja. No, to je ujedno sve što je Krleža o Andriću napisao, dok Andrić o Krleži ili njegovu djelu nije napisao ništa. Rastali su se vrlo brzo. Kako jednom prigodom Krleža svjedoči, Andrićevo društvo nije bilo njegovo društvo. S obzirom na životne i političke okol- nosti u kojima se Andrić ubrzo našao te na Krležina ideološka gledanja, doista se može reći kako nisu postojale nikakve pretpostavke da bi se njihovo prijateljevanje moglo nastaviti u razdoblju od početka dvadesetih godina do kraja Drugoga svjet- skoga rata. U poslijeratnim jugoslavenskim godinama Andrić se vrlo brzo, gotovo odmah prilagodio novim okolnostima, a Krleža je neposredno poslije rata strepio za svoj život zbog napada na Pariju u predratnom sukobu na ljevici i zbog toga što nije, poput Nazora i Kovačića, otišao u partizane, da bi se, uz Titov blagoslov i di- rektivu, konačno angažirao i upregao u stvaranju nove, komunističke, socijalističke jugoslavenske paradigme. Miroslav je Krleža u razgovorima s Enesom Čengićem 6 ostavio niz rečenica o Andriću koje je ovaj zapisivao i objavio nakon Krležine smrti, dok se, pak, Andrić u razgovorima s Ljubom Jandrićem 7 na svoj način više puta doticao Krleže. Je li među njima bilo negativnih vibracija, je li bilo natjecanja i ljubomore? Jesu li supostojali, a da se nisu suviše trudili biti zajedno ili zajedno razgovarati, podnoseći svaki na svoj način breme prilika, državnoga statusa i slave kao suparnici? Na temelju zapisa nji- hovih sugovornika pokušat ćemo odrediti njihov odnos koji bi se uvjetno mogao na- zvati međusobnom tolerancijom. Svakako su se, za Andrićeva života, uzajamno res- pektirali. Krležin odnos prema Andriću do punoga izražaja dolazi nakon Andriće- 5 Miroslav Krleža,„Svjetlost čiste poezije“, Vjesnik , god. XXXV, br. 9942, 14. III. 1975., str. 6.; „Svjetlost čiste poezije kojom je Andrić instrumentirao svoje romansijerske teme“, u: M. Krleža, Svjedočanstva vremena. Književno-estetske varijacije , Oslobođenje, Sarajevo, 1988., str. 203-204. 6 Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan , sv. 4, Globus, Zagreb, 1985. 7 Ljubo Andrić, Sa Ivom Andrićem , 2. prošireno i dopunjeno izdanje, IRO „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982.