Nova Istra

127 Božidar PETRAČ IVO ANDRIĆ gije. Označio je to kao temu za temeljitu kulturalno-politološku raspravu o sastav- nicama koje su oblikovale jugoslavensku kulturnu politiku i stvarale njezine repre- zentacijske likove i ikone. Što se komparativnoga istraživanja njihovih opusâ tiče, već dugo djeluje kao stereotip da su Krleža i Andrić antipodi, slično razlici koju je moguće naći u stvaralaštvu Tolstoja i Dostojevskoga, čija se suprotnost često gledala kao ona između „apolonskoga“ i „dionizijskoga“. 2 U našem pristupu pokušat ćemo se pozabaviti njihovim odnosom na temelju onoga što su jedan o drugom pisali, odnosno izrekli i što se, ako je vjerovati onima koji su to zapisivali, iz tih citiranih redaka može zaključiti. Krleža i Andrić poznavali su se još iz godina Prvoga svjetskoga rata, kada je An- drić boravio u Zagrebu. Dok je potonji uređivao polumjesečnik Književni jug , koji je propagirao integralno jugoslavenstvo i novi nadnacionalni identitet u kojem bi se trebali utopiti pojedinačni, „plemenski“ identiteti, Krleža u tom časopisu surađu- je dvama prilozima: Sodomskim bakanalom, fragmentom pjesme „Pad Oriensa Serafa Gospodnjeg“ iz kolovoza i rujna 1918. te pjesmom Jesenja noć iz siječnja 1919. Tih go- dina, točnije, sredinom listopada 1918., Krleža objavljuje prvi od dvaju tekstova koje je o Ivi Andriću napisao. Riječ je o kratkoj, nepotpisanoj i vrlo afirmativnoj recenziji Andrićeve zbirke lirske proze Ex ponto na koju se Krleža, kad bi govorio o Andriću, često vraćao. Često ju je spominjao u kontekstu svojih prisjećanja na Andrića. U toj kratkoj recenziji Krleža pohvalno govori o Andriću u kontekstu almanaha Hrvatska mlada lirika iz 1914. kao jednom od prvih hrvatskih verslibrista, čiji stihovi zvone, imaju svoju boju i svoj iskren oblik, a u zbirci Ex ponto razlili su se i posve oslobo- dili spona. Krleža nadalje prepoznaje u Andrićevoj lirici odjeke velikih svjetionika moderne lirike i osjeća je kao mutnu patnju kaotičnih prilika i dokument stradanja čitava jednoga naraštaja, preuzevši ocjenu Nike Bartulovića. 3 Značajno je i to što je Krleža i kasnije držao kako je temelj Andrićeve književnosti zapravo knjiga Ex pon- to , koju je Andrić na svoj način dobrim dijelom vrlo dugo varirao 4 . Drugim tekstom Krleža zapravo daje svoju izjavu u povodu Andrićeve smrti. Ri- ječ je o pregnantnom tekstu kojim Krleža sažimlje ono najvažnije što bi o Andri- ću trebalo reći, gotovo u obliku natuknice. Zanimljiva je prva rečenica u kojoj ističe kako za Andrićevu umjetničku karijeru nije važna činjenica što je dobio Nobelovu nagradu, ali je važno to što je njome privukao pozornost međunarodne javnosti, kako na svoje djelo tako i na ukupnu suvremenu, našu, kako piše Krleža, ne ime- nujući je eksplicitno jugoslavenskom, no jamačno je na nju mislio. Andrić je odi- 2 Usp. Nikola Milošević, Andrić i Krleža kao antipodi , Slovo ljubve, Beograd, 1974. 3 „Ivo Andrić: Ex Ponto“, Hrvatska riječ , god. I, br. 1, 17. X. 1918., str. 272. 4 Usp. Enes Čengić, U sjeni smrti , Globus, Zagreb, 1985., str. 43-44.