Nova Istra

126 Božidar PETRAČ, Zagreb KRLEŽA I ANDRIĆ „ Kao što je Krleža na književno-poetskom planu bio eksplozivan, a Andrić impulzivan, prvi u grandilokvenciji, drugi u šutnji, tako je, za razliku od An- drića, u zapisima znao biti preosjetljiv, dok je Andrić vrlo biranim riječima govorio o Krleži, ne dopuštajući da mu izmaknu kakve rečenice koje bi suviše razotkrivale njegovu intimu i njegove osjećaje. Krleža je poslije Andrićeve smrti iskazivao svoju averziju prema Andriću, osobito na njegovu osobnom životnom planu, dok Andrić očito u svojim sjećanjima na Krležu to ili nije mogao, ili nije htio, ili nije znao iskazivati. “ Naslovni šesterac „Krleža i Andrić“ podrazumijeva u prvom redu uključivost: dakle, i Krleža i Andrić nesumnjivo pripadaju hrvatskoj književnosti. Osim toga, kako su gotovo sunaraštajnici, to omogućuje komparativno istraživanje njihovih životopisâ, opusâ te međusobnih odnosa i veza. Što se tiče uspoređivanja njihovih biografija, to je pitanje prije deset godina uglavnom riješio Ivan Lovrenović, 1 pokazavši u odnosu Krleže i Andrića ono što ih razdvaja i ono u čemu su slični. Ostavio je otvorenim samo paradoks kako je revolucionarna, protugrađanska i antitradicionalistička ide- ologija više prihvatila kao svojega, kao jugoslavenskoga pisca, jednoga tipično gra- đanskoga pisca, a ne pisca, književno jednako vrijedna, ali znatno plodnijega, koji je od samih svojih početaka bio istomišljenik i djelatni suradnik spomenute ideolo- 1 Ivan Lovrenović,„Ivo Andrić, paradoks šutnje“, u: Ivo Andrić, Prokleta avlija , prir. Ivan Lovrenović, Matica hrvatska – FMC Svjetlo riječi, Sarajevo, 2007., str. 5-55., osobito str. 17-27.