Nova Istra

121 Antun PAVEŠKOVIĆ IVO ANDRIĆ Dakle, već je na samom početku izlaganja nužna stanovita doza, nadajmo se suspregnute, malicioznosti jer – postavlja se iznova pitanje: je li Andrić ovjenčan u svoje doba još najuglednijom književnom nagradom samo zato što se (post)ko- lonijalnom umu svidjela tema bosanske mahale ili je kozmopolitska svijest osjetila, a možda čak i artikulirano prepoznala neke opće, nadnacionalne, natprostorne vri- jednosti te ih alimentirala prihvaćanjem? Nije nužno nastaviti staru i otrcanu dis- kusiju o Krleži i Andriću kao antipodima, ali je uputno primijetiti kako su barem po nečemu slični. Obojica su, naime, čvrsto ukorijenjena u tlo o kojem pišu. Opusi i jednoga i drugoga natopljeni su tradicijom, no Krleža je antitradicionalist, dok je Andrić konzervativniji, pomireniji s nasljeđem na kojemu gradi svoju prozu. Štovi- še, Andrićevo proučavanje kronika bosanskih fratara, preuzimanje onoga razvezena jezika, lagane i široke fraze na tragu pučkih kazivanja i ljetopisnih iskaza doima se na prvi pogled daleko više provincijskim od Krležine rebelske geste spram tradicije kojoj je, uz puno iskrena ili hinjena nezadovoljstva, pripadao. Na prvi se pogled čini da je Krležina prosudba „maloga Bosanca“ posve opravdana. No, đavolji advokat ne spava – zar je kasaba zaista dostatan razlog za razvikanu međunarodnu nagradu? Ako jest, kako to da smrad krležijanskoga panonskog blata nikoga izvan granica po- kojne Jugoslavije i polupokojne Hrvatske nije opojio? Ako ćemo o Andrićevoj opsesiji bosanskom provincijom, teško je nad druge ista- knuti jedan njegov tekst koji bi reprezentativno zastupao bosansku tematiku. Ri- jetki su, uopće, njegovi uradci poput Gospođice ili poratnih pripovijesti smještenih u beogradski ratni milje, a da se ne bave Bosnom i bosanskim temama. I tu se, na- ravno, javlja zrno sumnje: zar je Bosna toliko zanimljiva i egzotična da tako uporno zaokuplja bijeli svijet svojim mržnjama, prokletstvom, tugama i nesrećama? Znamo odgovor: spisateljsko umijeće svaku temu čini velikom. Istodobno ga i ne znamo: što je to u književnosti „umijeće“? SâmAndrić rekao bi da je sva tajna dobroga pisa- nja sadržana u postupku koji se nama neminovno nadaje mazohističkim: rečenicu treba pročitati deset puta glasno prije nego što ona dobije konačan oblik. Sve je, da- kle, stil? Ne, nije sve stil, ali bez njega nema ni književnosti. On nije sve, ali je nužan preduvjet. Usput, prisjećamo se Zolina ogleda o Flaubertu: veliki naturalist gotovo je zdvajao kad mu je tvorac Gospođe Bovary priopćio da je za njega sva tajna pisanja u trajnoj borbi za stil. Zola je Flauberta čitao mjerom vlastita književnog tempera- menta: on je u tom opusu prepoznao velike ideje, misaone zamahe i oluje, moralni angažman. Flaubert ga nije podučio onome što Zola nije htio čuti: sav moral pisanja sastoji se u dobrom, adekvatnom stilu. Pisati loše nemoralno je. Svakako, ne treba se otimati analogiji po kojoj je Zola Krleža, a Andrić Flaubert. U obzir treba uzeti, naravno, ne kvalitetu pisaca, nego njihova stvaralačka polazišta.