Nova Istra

120 IVO ANDRIĆ Antun PAVEŠKOVIĆ iznenađenje. Nisam se bavio recepcijom; površno sam upoznat sa statusom naših kreativnih osobnosti na istoku i sjeveru Europe te mogu samo ponoviti površne opaske o prijmu našijenaca u zapadnome kulturnom krugu. U likovnim umjetno- stima tu je svakako Meštrović. To jest, bio je, a dvojbeno je koliko i intelektualci na Zapadu danas njegove mitske gromade prepoznaju kao trajnu, još uvijek umjetnički aktualnu vrijednost. Od pisaca je između dvaju ratova osobito bio prevođen i insce- niran Milan Begović. Znalo se i promoviralo i Josipa Kosora – predlagali su ga čak i za Nobelovu nagradu. Taj čovjek koji je „diplomirao“ tek nižu pučku školu, napu- stivši nakon četvrtoga razreda daljnje formalno obrazovanje, zadivio je Zapad sna- gom svoga instinktivnog, gotovo barbarskog ekspresionizma. Nije više od osnovne završio ni nezavršen kadet Miroslav Krleža, čovjek čiji je skribomanski opus imao ambiciju zaokružiti i nadvisiti sve u hrvatskoj književnoj kulturi nastaloj prije nje- ga, a da i ne govorimo o suvremenicima o kojima nije skrivao mahom loše mišljenje. Njegove mrzovolje, prostački eksponirane zapisima što ih je ministrantski marljivo skupljao i potom objavio Josip Vaništa, 1 nije bio pošteđen ni Ivo Andrić. Ako je u Krležinoj viziji A. B. Šimić jedan mali primitivac, Cesarec fini gospodin, književno nedarovit, Goran Kovačić arivist bez talenta, nije ni čudo da je najveći prozaist srp- ske itd. književnosti u očima duboko uplašena debeljka s Gvozda morao biti uma- njen obrnuto razmjerno vlastitoj stvarnoj vrijednosti. Uzvikivao je ostarjeli i ojađe- ni Krleža da bi Andrić ostao provincijalnim folkloristom (slijedim Fricove misli, ne citiram riječi) da nije dobio Nobela. Problem je u tome što je veliki pripovjedač dobio nagradu koja je tek puno kasnije, u naše dane, izborom laureata, postala na- grada samoj sebi. Skrenuo je pozornost na sebe dolazeći iz egzotične sredine i pi- šući na nepoznatu jeziku, pa ostaje makar načelno pitanje nije li nagrađen tek kao dečko iz bosanske kasabe. Za razliku od Krleže, Andrić nikada nije volio bombastičnu frazu, 2 a razlikovao se i utoliko što je on svoje mladenačko ogorčenje sačuvao za sebe i zrele godine pro- živio kao autor dovoljno velik da ne mora zavidjeti tuđoj veličini, dok je Krleža sta- rost dočekao u nemoćnu bijesu, skrivajući zavist jarosnim izljevima zlovolje. U od- nosu spramAndrića, kada se Krležine eskapade pročiste i svedu na mjeru stvarnoga značenja, moglo bi se pučki prevesti njegov jed rečenicom: zašto je on nobelovac, a nisam ja? Doduše, Krleža se u povodu Andrićeve smrti ipak iskupio kurtoaznim ne- krologom u kome je naglasio neponovljiv nobelovčev stil. 3 1 Josip Vaništa , Skizzenbuch 1932-2010.: Iza otvorenih vrata , Kratis, Zagreb, 2010. 2 Nikola Milošević, Andrić i Krleža kao antipodi , Slovo ljubve, Beograd, 1974. 3 Da i nije najozbiljnije mislio, svjedoče Vaništini zapisi.