Nova Istra

117 Maciej CZERWIŃSKI IVO ANDRIĆ ski sadist. Ta normalnost portreta zločinca poražava tim više što pokazuje nakane ljudske prirode: da čovjek može biti zločinac a da nije toga do kraja svjestan. Takvi likovi vraćaju se, primjerice, u esejima Slavenke Drakulić Oni ne bi ni mrava zgazili . Može se, naravno, takvoj tezi predbaciti da ona zapravo otvara put opravdanju krivnje (takve kritike pale su i na tezu H. Arendt); jer, ako čovjek nije do kraja svje- stan, onda možda nije ni kriv? Možda je ustaša Stjepan u biti nevin, kao što je nevin jedan esesovac – Georg Kempf koji je u romanu Doba mjedi Slobodana Šnajdera prikazan kao žrtva ratnih okolnosti? No, Andrić – za razliku od Šnajdera – ne daje odgovora na takvo pitanje. Čitatelj se sâm s tim problemom morao suočiti i mora se pitati: može li ustaša biti pozitivan lik kao što je Šnajderov esesovac? Ima u toj Andrićevoj pripovijetki još nešto potresno, ne samo zbog tmurna vre- mena koje prikazuje i zločina koji neminovno dolazi. Naime, tonalitet je, bar u ne- kim pogledima i u nekim trenucima, lagan, kao da tema nije zločin i rat, već nešto sasvim prozaično, svakidašnje, obično. Taj osjećaj neke komotnosti kontrastira sa strašnim prizorima, kao što je ovaj: I Mento govori, pravda se, i kune svim na zemlji i na nebesima, objaš- njava, obećava, moli i laska, niže reč na reč, umeće čitave rečenice bez ikakva smisla, napreže ubogi mozak i suva usta, jer zna: dok govori i dok ga ustaša pušta da govori, još je dobro, još ga ne muči i još ima nade da će ostati živ. Govoriti, znači odlagati mučenje, znači živeti. ( B.T. , 140) Koristeći se literarnim sredstvima koja povezuju trivijalnost i smrtnu ozbiljnost, dakle neadekvatnost jezika prema zbilji ili očuđenost, Andrić proizvodi napetost koja još više dramatizira svijet sugestivne priče. Čitatelj se pita: kako je moguće pi- sati o tome na takav način? I približava se bítī zločina i demonskoj ideji Holokausta. Takvu će poetiku od Andrića, uz neke prilagodbe,„naslijediti“ Miljenko Jergović, ta- kođer u priči o Holokaustu – u Ruti Tannenbaum . Inače, u Andrićevu literarnom opusu židovske zajednice u Bosni zauzimaju važno mjesto, stoga je njihovo stradanje za vrijeme Drugoga svjetskog rata moralo ostaviti dubok trag na pisca. Ratni dnevnik ne osvrće se na Holokaust u Beogradu, no An- drić je morao – na ovaj ili onaj način – tome svjedočiti. Implicitne tragove propiti- vanja židovske patnje nalazimo, primjerice, u djelu Na Drini ćuprija – romanu koji je nastao u vrijeme ratnih zbivanja. Doduše, prikazivani događaji ne odnose se ne- posredno na Drugi svjetski rat, no stradanje Židova univerzalizira se i izravno ko- mentira suvremena zbivanja, kao u ovom prizoru koji se osvrće na ulazak austrijskih postrojba u Bosnu: