Nova Istra

116 IVO ANDRIĆ Maciej CZERWIŃSKI kojih će jedan silom prilika postati zločincem, a drugi – također silom prilika – žr- tvom, krajnje je čudan. Andrić namjerno naglašava taj paradoks:„kako se ispitivanje otezalo, Mento je bivao sve življi i smeliji, a Stjepan Ković sve sporiji i neodlučniji u postavljanju pitanja“. ( B.T. , 137) Nastaje netipičan ratni prizor u kojem se događa su- sret počinitelja zločina i žrtve, donekle groteskan. Među likovima uspostavlja se pro- stor za igru: budući zločinac ne zna kako bi uplašio svoga Židova, dok žrtva – dotad usplahirena – počinje preuzimati kontrolu nad razgovorom, sluteći da je suparnik slab. Kao i prije, Stjepan se Ković prisiljava na grubost prema Menti, oponašanje ustaša, iskrenu prijetnju, kako bi ga se onaj uplašio. No, u sebi ne može pronaći sna- gu za nasilje. Nije čak sklon antisemitizmu koji je obiteljski naslijedio jer ne vjeruje ustaškim novinama da su Židovi najveća opasnost za čovječanstvo. Međutim, poti- caj za mržnju i nasilje pronalazi, začudo, ne u uvjerenjima, već u svojim slabostima koje proizvode žudnju za priznanjem. Mentu može mrziti samo zato što mu se ni on, kao žrtva, ne može kao ubojici diviti, ne može u njemu ne vidjeti prosječnog be- zveznjaka. On je jednostavno, kao i svi ostali, svjedok njegove nemoći. I sad kad je već izgovorio zahtev za pretnju, sad treba da istupi protiv ovog Mente, i to da istupi hladno, oštro, celishodno. To ne može. A kako bi i mogao sa tim protivrečnim mislima u sebi koje ga koče i vuku na protivne strane! Plakao bi, bežao bi i ubijao bi zbog te svoje nemoći. I ovog Mentu mrzi sad više od svega, mrzi ka kao tu svoju rođenu nemoć. ( B.T. , 139) Andrićev portret Stjepana Kovića moglo bi se u mnogočemu dovesti u vezu s dijagnozom totalitarnoga sustava koju je petnaestak godina nakon objavljivanja te priče iznijela Hannah Arendt. Nakon Eichmannova procesa u Jeruzalemu, 1961. – 1962. godine, ona je ustvrdila da se (u nekim slučajevima?) zločin može interpreti- rati kao ostvarenje banalnosti zla (prije je, u Korijenima totalitarizma , vjerovala u po- stojanje čistoga zla, metafizičkog ili organskog). Zlo nije, naravno, banalno samo po sebi. Ono je banalno u tome što se može pojaviti ne kao posljedica nekog fanatičnog uvjerenja, demonske ideologije, već kao posljedica spleta okolnosti u kojima se čovjek našao i koje su u njega izazvale to zlo. To otvara raspravu o tome da se zlo potenci- jalno nalazi u svakom čovjeku, a ne samo u glavama psihopatskih zločinaca. Ono je banalno jer svatko može postati dio zločinačkog pothvata, samo zato što mu se nije u stanju usprotiviti. Takav je u očima Arendtove bio Eichmann i takav je u svakom slučaju Ković. On nije sadist, nema želju nanositi ljudima zlo, nije monstrum sui ge- neris ; nije po prirodi zločinac, već običan čovjek koji samo djeluje u skladu sa zapo- vijedima. Prosječan je bezveznjak, a ne – kako se obično zamišlja ubojice – demon-