Nova Istra

115 Maciej CZERWIŃSKI IVO ANDRIĆ ostavljajući ga tamo gde se rodio i onakvog kakav je oduvek bio. On je i sam uviđao da tom maskaradom koju je stalno pravio od svoje ličnosti samo gubi u očima sveta, ne dobijajući ništa u svojima. ( B.T. , 130) Potreba za iznadprosječnošću i žudnja za isticanjem te neuspjeh u ostvarenju toga cilja izazivaju još veću frustriranost, čime se gomilaju kompleksi. Svi njegovi napori da bude zapažen – propadaju. I da nije bilo rata, takav bi, neispunjen u svojim želja- ma, vjerojatno i umro (kao što bi Zeko ostao savski čovjek ). No, došao je rat i pružio mu priliku da postane netko važan. Oblači ustašku uniformu i nada se da se njegov san upravo ostvaruje. Međutim, uskoro se pokazalo da i u ustaškim poslovima , u pla- šenju i ubijanju ljudi, nije dovoljno ustrajan. U usporedbi s drugim ustašama, koji su beskrupulozno pljačkali i ubijali ljude (u pripovijetki: Srbe i Židove), on je nemoćan. Šeta po varoši i čini mu se da je sve isto kao i nekad; da on nije ono što bi hteo da bude, što bi, kako sam misli, morao da bude. Pogledi klize pre- ko njega. Dok govori, ljudi ga slušaju rasejano i malo ko da sačeka kraj. Kao da ni ova krvava i velika maskarada ne pomaže. I među ustašama se ne snalazi. To su u većini mlađi, neposredniji i borbeniji ljudi od njega, koji umeju i da udare, uplaše, ugrabe, kad treba i da ubiju. U sve to bez mnogo reči oklevanja. Ma koliko se trudio, on ne ume, ne može da drži korak sa njima. ( B.T. , 132) Kovićeva frustriranost raste. Kao, na primjer, u trenutku kad želi udariti jednoga Židova.„Dešava se da u svom besu i ogorčenju sakupi snagu i ošamari starog Jevre- jina, ali tako ženski, tako nevešto i neprirodno, da i on sam kao ošamaren zatetura s Jervejinom i ostane pored njega, nemoćan i zbunjen.“ ( B.T. , 133) Stjepan doista želi biti kao ustaški odličnici, no ne dijeli njihova uvjerenja. Me- đutim, to nije u stanju. Želi biti izvanredan ustaša ne zbog mržnje, već zbog slabog karaktera, nestabilnog ili poremećenog psihološkog stanja, što vodi prilagodljivosti. No, tu je jedna nedoumica koju pripovjedač ne rješava, već je ostavlja čitatelju da se on s njom suoči. Što zapravo sprječava Stjepana, bar do jednog trenutka, da bude koljač? Koja je to sila u njemu koja mu ne dopušta vršenje nasilja? Možda je to upra- vo njegova prava priroda koje se tako srami? Možda se srami što je zapravo dobar čovjek u vrijeme sveprisutnog zla? Želeći postati pravi ustaša, Stjepan Ković na kraju ipak postaje zločinac. Potisku- jući u sebi slabosti , želi se s nekim Židovom ustaški obračunati. I tako ga je sudbina povezala s vlasnikom gostionice, Mentom Papom. Zanimljivo je to da je i taj pro- tagonist jednako tako običan bezveznjak. Prizor susreta te dvojice bezveznjaka, od