Nova Istra

114 IVO ANDRIĆ Maciej CZERWIŃSKI ća, već je naglašen posve drugi sukob – sukob dvaju metaliteta, urbanoga i ruralnog. Ne začuđuje stoga da je napad na Desnicu bio žestok, primjerice, perom Jože Hor- vata koji je pisca optužio za nedostatak idejne perspektive . Ni u Andrića nema idej- ne niti klasne perspektive, već se zapravo propituje zamišljen susret dvaju likova u vrijeme rata, od kojih je jedan počinitelj zločina, dok je drugi njegova žrtva. Sličan je prizor u Kalebovoj priči Na pragu , iz 1945. godine, samo što u njoj nasuprot ustaši stoji junački ilegalac koji strada nakon zvjerskoga mučenja. On, za razliku od Andri- ćeva protagonista, život žrtvuje na oltaru socijalističke domovine. U Andrića se, kako je rečeno, ističe psihološki aspekt, a ne društveni, kao u Ka- leba. Za razliku od Kalebova shematizma, Andrić pokušava prodrijeti u srž zločina i razumjeti prirodu zla. Njega ne zanima tipičan ustaški koljač (kako se to najčešće naglašavalo u onodobnoj književnosti), kakav je u Kaleba, već neki običan čovjek, bezveznjak koji je stjecajem okolnosti došao do pozicije da može postati zločincem. Nameće se pitanje: koje su to silnice i psihološke crte koje običnoga bezveznjaka pre- tvore u zločinca? Andrić namjerno skicira biografiju glavnoga lika, Stjepana Kovića, da bi taj problem naglasio. Tri najnaglašenije osobine u Kovićevu životu, toga banjalučkog besposličara i sva- štara ( B.T. , 126), jesu: neuspješnost (i na poslu i u privatnom životu), usredotoče- nost na sebe te iskompleksiranost. To, pak, vodi zavisti, žudnji za iznadprosječnošću i slavom ili „da bude nešto u očima sveta“ ( B.T. , 129). On u sebi osjeća podvojenost i mržnju prema sebi. Otkako zna za sebe on je patio od bolesne sujete, od neodoljive želje da bude ono što nije. Biti ma šta, samo biti drugo, ili bar izgledati drugo! Samo da pogled ljudi ne klizi hladno preko njega i da njegov deo u svetu ne bude kao svačiji, rad, briga i napor, nego neki bleštav i lak život koji stalno privlači pogled i zasenjuje oči drugih ljudi. A kako da to postigne takav neuk i nesposoban, lenj i nepouzdan kakav jeste? ( B.T. , 128). Kovićevo psihološko stanje proizvodi potrebu za stalnom promjenom ideniteta, što podrazumijeva laži, izmišljotine i stvaranje novih maski. No, tu nije kraj. On ne mrzi samo onoga pravog sebe (pitanje je otvoreno: tko je onaj pravi ?), već i sve svo- je maske. Mrzeo je on, sad vidi, oduvek svaku od svojih jevtinih maski kojima je u toku godina nastojao da se istakne, izdvoji i izdigne; mrzeo ih je već stoga što su mu bile neophodne za tu svrhu i, naročito, stoga smešnim,