Nova Istra

113 Maciej CZERWIŃSKI IVO ANDRIĆ ljeti , u Vjekoslava Kaleba u Poniženim ulicama , u Ivana Kušana u Razapet između , u Ivana Supeka u Dvoje između ratnih linija ... Treba napomenuti da u romanu Zeko ima nekih odjeka iz rata koje je Andrić sâm doživio i zabilježio u svome Ratnom dnevniku (uostalom, neki su se fragmenti tih bilježaka našli i u Znakovima pored puta i u Sveskama , što je u komentaru dnevni- ka istražio Predrag Palavestra i potkrijepio ih novim zapažanjima Dušan Puvačić; v. Puvačić, 1988.). Kao i u Zeki , također se u dnevniku pojavljuje više prizora Beograda uništenog bombama, a pisac to – kao u romanu – gleda s neke najviše terase. Vidi ono što je vidio njegov Zeko. Kao i u romanu, u dnevniku vlada osjećaj zatvorenosti, nemoći izazvane ratom, a i straha, ne toliko od gubitka života koliko od sveobuhvat- nosti očajnoga stanja. No, za razliku od svoga junaka, Andrić se, što znamo iz stvar- nosti, nije oslobodio straha. Dok je Zeko ušao u borbu, Andrić nije, no – kao što potvrđuje dnevnik – pokušavao je nadvladati opsesiju za bijegom. Kako u takvom kontekstu čitati Andrićev roman? Kao autokritiku? Dušan Puvačić tvrdi da je Zeko Andrićev alter ego , i to do te mjere da se Zekino ime, Isidor Katanić, može čitati kao ISTI KAOANDRIĆ (Puvačić: 1988., 112). No, kako je njegov put bitno drugači- ji (jedan postaje junak revolucije, drugi u svome stanu piše knjige), trebalo bi takvu interpretaciju staviti među navodnike. Svijet je u romanu Zeko prikazan aksiološki binarno: ima dobrih i zlih. Dobri su komunisti, zli su okupatori i njihovi suradnici (u njih ubraja građanske slojeve). Time je naglašena još jedna binarna paradigma: staro je mrak, novo donosi svjetlost. Između tih dvaju svjetova traje bespoštedna borba, a svi koji se kolebaju mogu se pri- ključiti silama svjetlosti, i to čini Zeko. Rat donosi čovjekovu tragediju, ali i njegovo svjetonazorno uskrsnuće. Priča Bife Titanic radikalno odudara od shematskih prikaza rata, ne samo onih socrealističkih već i nekih kanonskih vizija narodnooslobodilačke borbe, i to na više razina. Prvo, demistificira tipičnu ratnu situaciju. Nema fronte, nema časne borbe, nema herojskih partizana, a mjesto je radnje sarajevska gostionica. Drugo, naglaša- va psihologiju likova te individualizira zločin. Treće, destereotipizira pripadnike sti- gmatiziranih i idealiziranih skupina, zločinaca i žrtava. Ustaša nije krvolok, već za- pravo bezveznjak, a žrtva se ne želi boriti za slobodu, nego spasiti život. U prvim godinama nakon rata dominiraju narativi u kojima se ističu herojstvo i bespoštedna borba. Sama promjena fokalizacije, s fronte na gostionicu, s partizana na ustašu i njegovu nevinu žrtvu, signifikativna je. Iste se godine, 1950., u književno- sti pojavljuje još jedan sličan prikaz, a to je Zimsko ljetovanje Vladana Desnice. Samo, u Desnice je odmak radikalniji jer se čak ne govori o zločinima fašista, kao u Andri-