Nova Istra

112 IVO ANDRIĆ Maciej CZERWIŃSKI diže na terasu jer je u sebi savladao strah. On je gore, oni su dolje. Te dvije prostor- ne orijentacije oslikavaju njegovu prednost nad njima. U negaciji svoga građanskog mentaliteta nastaju razmišljanja o slobodi i njezinoj političkoj funkciji. I kad mu je polazilo za rukom da ne čuje Margitu, da zaboravi njeno postojanje, on se pitao zašto mnogi ljudi u ovom društvu žive uzaludno, nedostojno? Zašto se obmanjuju i lome u životu, a kolju i proždiru u ratovima? Kako bi se tome mogao učiniti kraj i kakav bi trebao da bude taj drugi, bolji oblik društva, i kakvo njegovo, Zekino, mesto u svemu tome. ( Z. , 166) Kritika građanstva više je nego očita: čovjek nije stvoren za običan i bezvezan ži- vot (koji se pripisuje građanstvu), već za velike stvari, samo ih u sebi mora pronaći, mora se osloboditi ograničenja (ovdje: klasnih). Zeko se pretvara u pravoga komuni- sta. Udružuje se s ilegalcima, zahvaljujući djeci svoga prijatelja tvorničara (djeca ka- pitalista su komunisti!). I na kraju u jednoj akciji pogiba. Prizor je njegova potonuća poetski, tipično andrićevski: „Tražeći očajničko dno i nastojeći uzalud da se uhvati rukama za nešto iznad sebe, Zeko se gubio, još uvek ne verujući potpuno da se gubi. Ali sve ga je vuklo na dno – tama, zemlja i voda, koja se od poslednjih kiša znatno razlila i bila neobično duboka na tom mestu.“ ( Z. , 218) Kompozicija djela, smještena u žanrovske okvire Bildungsromana , jednostavna je. Isidor ima građansko podrijetlo, a građanstvo je protiv borbe s okupatorom i protiv revolucije. To najbolje simbolizira njegova žena koja u jednom trenutku kaže kako joj je drago da je Hitler udesio Poljake. Ona je simbol oportunizma pokvarene buržo- azije (predočuju to njegova razmišljanja o čitavu njenom društvenom sloju koji samo teži vladanju i komandovanju ). Književnost socrealizma, i ne samo ona, već i inače literatura o NOB-u, naglašavala je takve likove. Malograđanski i reakcionarni men- talitet u takvoj je viziji značio pasivnost. U nekim radikalnijim narativima prikazuje ih se kao izrabljivače (sjetimo se nekih ranijih Barkovićevih priča ili filma Slavica ). U Zeke, međutim, dolazi do promjene i on počinje evolvirati u dvjema fazama. Prva je razdoblje pobune (susret s ljudima na Savi), druga su razmišljanja na terasi. Prva je negativna (odbacivanje), druga pozitivna (prihvaćanje). On je stoga, unatoč svome podrijetlu, idealan junak revolucije. Premda ima kla- sna ograničenja, može ih u intelektualnom naporu nadvladati. No, da bi to učinio, mora se osloboditi klasnoga ograničenja, što mu otvara prostor za sučeljavanje sa strahom. Mora se osloboditi straha i samo tako može pronaći mir i slobodu. Takav protagonist česta je pojava u prozi o ratu: ima ga u Čede Price u Nekoga moraš vo-