Nova Istra

110 IVO ANDRIĆ Maciej CZERWIŃSKI đe boje , pisanom 1917. i 1918. godine, čitamo: „Jer šta su drugo današnje pobjede nego sutrašnji porazi? U očima čovjeka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jedno poraženo čovječanstvo (…). Nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek“ (Andrić, za: Šmi- tran, 2016.). Od književnih ostvarenja možda je najdirljivije i najgorkije rat prikazan u romanu Na Drini ćuprija , na samome kraju knjige, kada dolazi kobna 1914. godi- na. Unatoč konačnom oslobođenju, za koje su se zalagali predstavnici Mlade Bosne, a i sâm Andrić kao član te organizacije, ovdje je posrijedi apokaliptična atmosfera koja prati Alihodžinu smrt. Ili je posrijedi raskorak između fikcije i stvarnosti ili je, pak, Andrić jednako skep- tičan prema ratu kao njegov pripovjedač? To pitanje, bez obzira na odgovor, nije najvažnije. Andrićeva književnost, s nekoliko iznimaka, izražava snažan antiratni osjećaj. Bez obzira na spomenute životne okolnosti, ni Prvi ni Drugi svjetski rat nisu An- driću bili prava literarna tema, no upravo u ratu najviše dolazi do izražaja jedna od najvećih opsesija njegova pisma – zlo. Drugi svjetski rat ekplicitno je tematiziran u kratkom romanu Zeko (1947.), pripovijetki Bife Titanik (1950.) te nedovršenoj priči Sa ljudima i u Ratnom dnevniku koji obuhvaća proljeće i jesen 1944. godine, a objavljen je tek 1982. U drugim knjigama ima implicitnih odjeka Drugoga svjetskog rata, primjerice u romanu Na Drini ćuprija (1945.), u Gospođici (1945.) ili Pismu iz 1920. (1946.). Priče Zeko i Bife Titanic potpuno se razlikuju – i mjestom radnje, i temom, i poe- tikom, i fokalizacijom. Radnja prvoga odvija se u Beogradu, a potonjega u Sarajevu. U prvome se tematizira pretvaranje glavnoga lika, jednog običnoga, ali osjećajnog čovjeka, u junaka, a u potonjemu pretvaranje bezveznjaka u ubojicu i neobičan su- sret bezveznjaka-progonitelja (ustaše) i njegove žrtve (jednoga sarajevskog Židova, vlasnika gostionice). Dok je potonja priča proturatna, prva ratu pristupa kao tragič- nom, ali važnome ljudskom iskustvu. Razlike u poetici višestruke su, od stupnja psi- hologizacije likova, naglašavanja ili kontrastiranja tragičnoga i grotesknoga, ozbilj- noga i ironičnoga, smiješnoga i tužnoga. Jedna i druga su, na svoj način, andrićevske u pravom smislu riječi. Na temelju jedne i druge nastali su filmovi. Zeko je kraći roman u kojemu se daju osjetiti utjecaji socrealizma, ali i prisutnost nekih modernističkih narativnih tehnika (unutarnjega monologa, naglašene psiho- logizacije) te tipično andrićevskih poetskih osvrta na svijet i na ljude. Bez obzira na nijansiranje iskaza i moderniziranu narativnu tehniku, što odudara od glavnih tije- kova realnoga socijalizma, naglašavaju se monumentalni narodnooslobodilački mi-