Nova Istra

95 Igor ŠIPIĆ POEZIJA I PROZA ZAVRŠNI ČIN Na daske se spušta Kabao Narval se prisjeti hladi vode pod česmom, žena je ležala, očima se držeći svijeta; nadvijen nad njom, hranio je pticu, prvu veliku ljubav, fotografsku radnju crno-bijelih ljeta. Volio je ženu, istok i zapad, sjever i jug, zavolio kuću stvorenu kao procijep i san, ušao; tko bi rekao, da tako pucaju paralelni svjetovi, da se tako hrane golubice, bijelo da se crvenim ocijedi. Narval primi kabao, prinese ga usnama, zna da će žeđ poljubiti život, niz rijeku će ta vražja preciznost sata, stalna iluzija među nogama, između skulpture i sjene nad bijelom zastavom.