Nova Istra

94 POEZIJA I PROZA Igor ŠIPIĆ III. ČIN Na scenu stupa Mladunče Naiđe oluja, reče kako vjeruje u ljubav vječnu, bajkerski kotač, crni oblak, sukobiše se na ravnom. Ja te nisam tražio, moje te ja našlo, moje nesebično, to drugo ne-ljudsko, životinjsko ja , što te htjelo, a proždire onog s perona što želi s tobom do kraja. Ima li u tom zagrljaju nečega što još nije zagrljaj, osim bagrema ima li tvrđeg opipa svijeta, zar je moć još u trešnjama rumeneći, nije li u zagonetnosti više upita nego pogleda; pitanje je, hladi li se uopće putanja meteora? * Prva jabuka koju nisu dotakle usne, ikra na pladnjevima New Yorka, divovi krotkih kopita, oceani, neće stati samo na kišama. Mladi kit usnuo je san: More je prštalo, niz prozore lijevalo je sjeme, kupači su ležali goli, nagi svojoj prirodi, sol kao da je viteštvo mora; kamena obala uvijek hoće napraviti nešto više. Razbiti okvire da bi se išlo dalje, vraćati se snu između neba i zemlje, spavati između crnog i bijelog fotografije; u sjeni skulpture na bijeloj podlozi leži mladi kit – bezgranična sloboda mladosti, kamen, cijeli život na oku, motren s polarne udaljenosti.