Nova Istra

92 POEZIJA I PROZA Igor ŠIPIĆ orosi, porodi prvo dijete, iz očaja, nazove ga čovjekom. Žena više nikad neće biti ista, plijen je mirisao na košutu, nikad prokleto ista. * Narval ocem postade, ljubi, htjede u plavi Jadran, ali kakvi smo mi narvalski ljudi, ta vrata su uzana, tijesna, beskućnik, na Matoševoj klupi, optužen za sunce. Žena ponovno jeseni rodi, Plavi planet promijenit će boju, Zeus postati bogom, jedini oploditi više, svaku ženu, svaku djevicu, htjede sebe, što je ljudima. Narval zavapi, savjet će tražiti odricanje, u staklu više ne smije biti kisika, niti Olimpom snijega bijela; uz obale Seine lakše je podnijeti svijet. * Uskoro djeca rodiše djecu, razmiliše se, Mediteranom pobacaše sjeme, mirise, mirte, žene, više nikad nitko neće u tuđe zemlje, osim sirotinje. Bijeli mramor sad se mogao hladiti, toplo nag, među bedrima, hoće mu suditi; potpališe vatru, gorješe jauci, smire sjećanja na kitove; rudna bogatstva, nafta, nemaju cijene. Tako se isprepletoše životi i smrti.