Nova Istra

91 Igor ŠIPIĆ POEZIJA I PROZA ti si taj, u redu pred blagajnom, čekaš, da bi platio za sve što si uzeo, napunio košaru, vinom, paštetom, grijehom, slinom, korupcijom, licemjerjem, da, da, baš ti, što me sad gledaš, alatom bi na svaku, pa samo tako odšetao, među ribama ostavio djecu. Da, da, vi, u brokatno zelenom, vi, gospođo, u prvom redu, neće ženu, on bi ženku u vama, mužjak, u prvom do vas, slijeva, zdesna, tom gospodinu s brkovima, on bi svakog kita, sve oko sebe, znate već, drugaricu, kolegicu, u zrakoplovu, u Sputnjiku, brvnom izravnao bi račune, zodijaku iščupao srce. Da, ti, ti, što čudiš se, križaš se, otkud sad čovjek u publici! I. ČIN Ulazi Levijatan, priča Narval je usnuo san: pod česmom íspire grozd, oči žene kao obrani vinograd; zrno po zrno, k njenim usnama krenut će početak svijeta, iskušaj; Narval pruži ruku, staru plijesan, miris žene levijatanom postade, otad će užad progoniti Arktik, uza ženu će lijegati ocean, čovjek će biti prahom. * Narval se probudi u dalekoj zemlji, žena je točila vodu na česmi,