Nova Istra

90 POEZIJA I PROZA Igor ŠIPIĆ htjeli bi zagrabiti, vodu, povući, vući, do pred kraj, do praznine, dna samih smrti, tvoje mladosti, radosti, čovječe, što s krčagom si po to malo vode. Avaj, savršenstva li, izravnati račune s čovjekom, strašnom paradigmom idealnoga, stihom od krvi i mesa. Egoizam, reći će kabao, kad jedna godina uzme toliko, od glumišta, pjesme, književnosti, nogometne arene, nebitno, s razlogom, podsjećat će da smo ljudi svojim kožama, iznutricama, nevelikih razlika spram krvnih zrnaca Marsa. Avaj, savršenstva li, izravnati račune s čovjekom, strašnom paradigmom idealnoga, stihom od krvi i mesa. MONOLOG Narval ulazi, gleda u publiku Ti, da, da, upravo ti, ustani, slobodno ustani, ti u drugom redu, ti si taj prvi, tramvaj zvan čežnja , drobljeni kruh, trbuh, kvasac bez kojeg nema bujanja, u miru sjedišta, od jedan do beskonačnosti, ustani, crni, crni, bijeli, rose, bijeli, bijeli, rose, flaširan, uspravan, plavac, muškat, rasan i klasan,