Nova Istra

87 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA I PROZA ma, i razumijem da su se s istima i u jednome i u drugome slučaju sklapali i rasklapa- li savezi, tako što su jedni prelazili na drugu stranu, pa opet ukrug, i da su zbog toga padale glave, a danas za to nije nikoga briga, kao da nikad toga nije ni bilo. Ne znam jesu li Japanci, slušajući te priče, blenuli gledati u beskonačnost misleći na svoje samu- raje, ili tek hvataju zrak dok priča ne završi, kako bi punim plućima mogli uživati u viđenome. Koga briga tko je kad trenutno bio u pravu, a tko je zbog navodne krivde zajedno s onima u pravu nestao zauvijek. Tako su mislili i oni koji su u ovim prosto- rima još davne 1921. godine snimali prvu inačicu filma „El Dorado“. Pred ovom ljepotom ne postavlja se pitanje čijim je naumom i novcem palača gra- đena, nego tko li ju je podizao, kakvim vještinama, komu se utječući, baveći se i onda i sad tim uvijek nezahvalnim, prokletim zanatom znanim kao umjetnost. Koliko li je samo ovdje na jednome zidu, pa i na jednoj jedinoj stjenci detalja tako ponovljenih da stvaraju dojam kako nisu isti, koliko zbrajanja, oduzimanja, dijeljenja i množenja da se postigne taj privid. Ova tako stroga kaligrafija, arabeske lahornije od svake vla- ti trave, tako su svijetle i slobodne, gotovo impresionističke. Paradoksalno, zajedno sve u skladu vjere i slobode, kazano čistim vrijednostima kao bijela paška čipka koja na sebi, osim konca i jagodica prstiju svojih pletilja, nema drugog otiska. Kompozi- cija bez početka i kraja, s glazbenim, slikarskim i matematičkim temama. Gledajući ovo crtovlje koje se ne obraća ni jednome biću na zemlji, ni ljudima, ni životinjama, pitam se kako je moguće istodobno biti ovako precizan i toliko beskompromisan u osobnome obilježju. To je bit ovih štukatura, keramičkih pločica s motivima biljnim i geometrijskim ornamentima, razigranih šara lišća vinove loze ili palme, kaligrafije, svega onoga što čini tako gust i neprobojan rukopis, kao da se po svim zidovima pa- lače slijevaju pahuljasti slapovi vode naizmjenično s Kumovom slamom koja zaiskri na tamnome zaslonu istih zidova. Sinteza jednoga oblika i jednoga tona, a raskoš bujna kao okolna rascvjetala i razlistala priroda. I može li se onda ostati ravnodušan!? I kako ne poslušati Manuela de Fallu, njegovu impresionističku simfoniju za kla- vir i orkestar „Noći u vrtovima Španjolske“. Takvu noć doživjela je i sultanija ispod staroga čempresa, sada okamanjenog. Le- genda kaže kako je sultan Abbu al-Hasan Ali jedne večeri iz svoga sjevernog paviljo- na, povezanoga sa sultanijinim dvorištem, i južnim paviljonom koji je služio kao ha- rem, ugledao svoju najdražu kako daje poljubac kršćanskome plemiću Abencerrageu, koji se u Generalifeu zatekao u posjeti i gostima. Legenda ne kaže kako je ova raz- mjena nježnosti završila po sultaniju, ali je sudbina Abencerragea i cijele njegove ple- mićke loze u Granadi poznata. Poznata toliko da se i jedna reprezentativna sala u sultanovim palačama nazvala po Abencerrageu, dok je sultanijino dvorište prozvano Dvorištem čempresa. Danas se u njegovou središtu nalazi kasnije, od kršćana, podi- gnuta fontana s bazenom po sredini, uokolo su oleandri i čempresi, i bršljan koji se