Nova Istra

86 POEZIJA I PROZA Tomislav Marijan BILOSNIĆ takve prljave poslove. Za oprost duši bilo je dovoljno samo oprati ruke, a vode ovdje nikad nije nedostajalo. Rezidencija u koju sam prvu ušao s dvoja je vrata – jednima ulaznim, a drugima izlaznim. Za onoga koji je u rezidenciju ušao nikada se nije znalo kad je i je li iz nje izišao. Zabljesnut njezinom ljepotom, instinktivno sam se naslonio na malen prozor s gotovo gotskim lukom. Onaj uz kojega je sjedio sultan i gledao na Granadu. Sad me zabljesnulo sunce, tako da mi se smračilo pred očima. I vjetar mi se poput leptira zapleo u kosu. Na čas pomislih:„Pomaljam glavu / kroz prozor, i vidim / kako oštri- ca vjetra / hoće da je odreže“. Tako bi kazao Lorca. Pitajući se što da ja kažem, meni je u glavi sve hujalo i tutnjalo. Pred mojim očima sudarile su se dvije svjetlosti, blje- sak duše prirode i bljesak duha ljudskoga. I vani i unutra sve je sijalo poput ogledala, blistalo je snažno, podjednako lebdeći kao i stari zidovi puni boja, reljefa i uresa. To što sam vidio bilo je opasno za moje oči. Kao i u gradnji palača u Alhambri, tako i ovdje u Generalifeu, podjednako kao u Medini i Alcazbi, koristile su se različite tehnike i materijali. Uz pečenu crvenu ci- glu debljine savijače od naranača, raznobojan kamen donijet iz andaluzijskih rijeka, kao i bijeli mramor iz rijeke Darro i crni iz rijeke Genil, drvo, žbuku i štukaturu, koristile su se i keramičke pločice oslikane geometrijskim i cvjetnim motivima, ukra- šavane pjesničkim stihovima i stihovima iz Kur’ana, nerijetko i izrekama pojedinih vladara dinastije Nasrida, s uklesanom kaligrafijom. Svakako nema zida ili stropa, bar očuvanih zdanja, koji nije prekriven kakvim simbolom, ukrasom koji prostoru udahnjuje ljepotu. Ako i kažu da ova palača nije ravna sultanovim palačama u Alhambri, njezina jed- nostavnija arhitektura ne umanjuje joj ljepotu, zračnost, ukrase i detalje; i ovdje je sve geometrijski točno i tako rasuto u arabeskama, sve u savršenu redu, kojemu s druge strane sve prkosi: kolonade, cvjetni tepisi, fontane, vrtovi, voćke, rijetko cvijeće, sje- novita dvorišta, sve ono što predstavlja ljudsku težnju za ostvarivanjem ideje raja na Zemlji. Ne znam što me tek očekuje u predjelu sultanskih palača. Ako sam dosad u Alhambri morao negdje stati i pokloniti se, onda je to ovdje. Požalio sam što sam bez šešira na glavi, rado bih ga skinuo i sagnuo se do zemlje u ovome sezamovskom prostoru koji se otvorio preda mnom. Hodajući prostorima palače, gledam sve te izvedene štukature, arabeske, čipkaste detalje, sve to što se doista ne može ni ioponašati, ni reproducirati, a svjedok sam, evo, zajedno sa svima koji čitaju ovaj tekst – niti objasniti i opisati. Sve što je poseb- no, jedinstveno je. Neponovljivo. Nemamo vodiča, niti je vodič poželjan na ovakvim mjestima. Čujem jednoga kako skupini Japanaca sa slušalicama u ušima na engle- skome jeziku objašnjava sve moguće priče o dinastičkim sukobima vladara Granade obitelji Nasrid, o sukobima s drugim vladarima u Andaluziji, s kršćanskim vladari-