Nova Istra

85 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA I PROZA boje breskve, boje mlade puti. Ruže svih crvenih boja, bijele ruže i njihove ružičaste kćeri. Kao ružičnjaci u Jerihonu. Svojedobno je tako ružičasto bio obojen i Kristov grob. Znam da maurskom vrtlaru to nije bilo na pameti, ali ni ove ruže nisu iz nje- gova doba. A svaka je oblika, boje i takve ljepote da je dovršeno savršenstvo svakoga cvijeta, njegovih latica i njegova kaleža, ta mandala koja je slika kozmičke objave, što sve zajedno od ovoga ružičnjaka istodobno gradi i hram i oltar, mjesto molitve i me- ditacije, utjecanja u duhovni kroz prirodni svijet. Doista, doista, samo cvijet, bilo u ovom prirodnom okolišu, bilo na stolu u vazi, a još više kad je samo u našim očima, od svega što držimo svojim posjedom može nam pružiti mističnu ljubav preporoda. Meni je to trebalo prije ulaska u Generalife. Prilazeći dvorcu-ljetnikovcu, poželio sam ono što bi poželio svaki pjesnik na svije- tu, pa i trivijalan prozni pisac: živjeti ovdje, bar jako kratko, i pisati. Nema ovdje više sultana, danas bi Generalife za svakoga pisca trebalo biti utjelovljenje njegova sna. Ako je Alhambra središte razmjene civilizacija, svega onoga što je svijet nekad i da- nas činilo globalnim, onda je prostor Generalifea suglasje čovjeka i prirode. Stihove „Nitko ne jede naranče / pod punimmjesecom. / A treba jesti voće / zeleno i hladno“, ovdje bi i Lorca drukčije napisao. Ta sreća pružila se samo, i to davno, kome drugom nego Amerikancu, književnikuWashingtonu Irvingu, koji je ovdje pisao. Palača je najljepše i najvažnije zdanje u unutrašnjem kompleksu Generalifea okru- žena vrtovima, paviljonima, bazenima, amfiteatrom, pristupnim ulazima, haremom i šetalištima. Kad uđete u taj, u svakome smislu čaroban, prostor pun tišine, mira, dostojanstva, ušli ste među vile i paviljone obojene u bijele, narančaste i ružičaste boje niz koje se spuštaju rascvjetale bugenvilije i razne druge puzavice, među fonta- ne, potoke i bazene s rascvjetalim lopočima i drugim vodenim biljem, vodene vrto- ve s ogrlicama bilja. Kaže se, teče voda u palači Generalife. Prostor je ovo čiji su ob- redi nepojmljivi svijetu izvan ovoga. I nekad i danas, bez obzira na to što se palača ljetnikovca s godinama mijenjala. Pročelje palače okrenuto je prema zenitu, Suncu u točki podneva, jer je i onaj koji čuva veličinu i obilje ravan Suncu. To je jedini tre- nutak bez sjene, ali je zato bazen uzvišen na takvu razinu kako bi njegovim kanalima voda uvijek mogla teći kroza sjene. Stojim tu pred tom čudesno lijepom građevinom, davnim simbolom nedodirlji- va dostojanstva, danas tihom i mirnom, svekolikom puku otvorenom, znatiželjnim putnicima i prolaznicima, i gledam dvije grlice na njenu dovratku kako guguću do- dirujući se nježno kljunovima uz lagano nadimanje krila i perja kao da se napuhuju. Pitam se nije li njima danas ovdje kao nekada sultanima, zapravo i bolje i blagougod- nije, jer nema više harema, nema naoružanih strijelaca, nema špija koje vire iza reše- taka prateći svaki pokret, podjednako vladara i njihovih slugu, zapravo uvijek i samo služeći sebi, svome položaju, sigurnosti i probitku, a ne stranama za koje su obavljale