Nova Istra

353 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Rani Artaud je, dakle, ne tek manifestno bezobziran u napadu na psiho-socijalne okvire građanskoga društva u kojemu književnost postaje sustavom hipokrizije i moralne deka- dencije. On je istodobno i subverzivni tvorac anti-jezika, koji polazi od jezika ulice i mah- nitog prosvjeda protiv zatiranja posvemašnje ekstaze individualnosti. Sve što se u govoru u Meksiku uzdiže na razinu uzvišenosti Drugoga u traganju za izvorima mistično-spiritu- alnoga načina pristupa samome životu, u ranim se pjesničkim zbirkama pokazuje kao spoj nespojivoga ‒ zazornosti tjelesne otvorenosti spram svijeta i suptilnoga zaziva produhovlje- nja materije . Taj neognostički žar duhovne revolucije ipak pripada samo njegovu na- vlastitome shvaćanju nadrealizma. I kao što možemo jasno razabrati, njegov unutarnji glas patnika i žrtvovanog ideji radikalne anti-reprezentacijske umjetnosti u svim svo- jim preobrazbama i formama nikad nije mogao imati tzv. društveno priznanje. Razlog je naprosto u tome što je bio zatočenikom vlastite anatomije i fiziologije u metafizici na djelu u svim aspektima spisateljskoga očitovanja. To nije bila književnost za naklo- nost masa. To nije bilo pisanje koje ide uz dlaku vladajućih stilskih kanona modernizma. To, naposljetku, nije bio jezik s kojim se može borbeno ići na barikade i nakon toga od re- volucije praviti muzejski spektakl . Artaud je u svojim anti-teologijskim i anti-filozofij- skim ispadima uvijek onkraj zidova unutar kojih postoje nepisana pravila apsolutne vladavine tzv. realiteta bez kojega život kao da isparava u metafizički eter ništavila. Pisanje koje uzdiže nadrealizam ponad svih drugih umjetničkih pokreta avangarde zacijelo se određuje iskustvom nesvjesnoga s pomoću tehnike automatskoga nizanja asocijacija u tekstu. Drugi je trag onaj s kojim mehanika snova postiže učinak lebde- nja nad stvarima svakodnevna iskustva. No, ono što odlikuje nadrealizam navlastito jest raskošna metaforičnost iz koje u svijet prodire začaravajuća moć slike. Najveći su slikari 20. stoljeća bili nadrealisti poput Salvadora Dalíja i Joana Miróa te Pabla Pica- ssa. Slika prethodi jeziku u onome što će Artaud, baveći se kazalištem, pronaći u tje- lesnome iskustvu egipatskih hijeroglifa. No, od toga je još važnije nešto drugo. Arta- ud je nadrealizam shvatio kao riznicu svekolikog življenja samog života kao onoga što iziskuje drukčija iskustva od racionalnoga temelja svijesti. Stoga njegovo pisanje nosi pečat sinteze života i samoga djela u dubljem smislu od bilo koje uvriježene ezoterič- no-mistične mreže značenja. Obraćajući se Drugome, gotovo u imperativnome značenju zapovijedi, Artaud za- htijeva posvemašnji duhovni obrat metafizike. Evo, kako to pjeva u fragmentu jedno- ga teksta... „Napustite špilje bitka. Dođite. Duh puše izvan duha. Vrijeme je da ostavite svoja Obitavališta. Prepustite se Sve-Misli. Čudesno postoji u korijenu duha. (...) Samo se odvraćanjem od života, zastojem nametnutim duhu, može učvrstiti život