Nova Istra

354 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ u svojem takozvanom zbiljskom obličju, ali zbilja nije tu ispod. Baš zato nas koji težimo stanovitoj, nadrealnoj vječnosti, nas koji smatramo da već odavno nismo u sadašnjici, i koji smo sami sebi nalik na naše stvarne sjene, ne treba odsad zaglupljivati u duhu. (...) Postoje znakovi u Misli. Naše apsurdno i smrtno držanje jest stav ponajbolje Prijemljivosti. Kroz pukotine neke ubuduće beživotne zbilje progovara jedan Dragovoljno sibilinski svijet. Da, to je sada jedina uporaba kojoj može ubuduće služiti jezik, sredstvo ludila, uklanjanja misli, kidanja, labirint nerazumnosti, a ne R J E Č N I K u kojem školarci i cjepidlake u okolici Seine kanaliziraju svoju duhovnu skučenost.“ 25 Artaudovi su iskazi upute za ovladavanje jezikom metafizičke subverzije smisla. U razlici spram dadaističke alogičnosti, ovdje pohvala bezumlju ne znači posvemašnju izokrenutost govora u tjelesnoj izvedbi samoga života. Jezik progovara kao navjestitelj misterija i mistike drukčijega svijeta s kojim čovjek iznova mora uspostaviti prisan od- nos. Biti izbačen u „nadrealnu vječnost“ znači napustiti „špilje bitka“, što je očito alu- zija na Platonovu alegoriju o nauku o idejama i pojavnome svijetu. Predanost životu kao tajni mitopoetske egzistencije pretpostavlja otrgnuće od svake veze sa zbiljom, od svake sadašnjice utonule u vlastitu beživotnost protjecanja jednolikog vremena. Arta- ud nas vodi kroz labirint jezika samoga ludila bez kojega njegovo pisanje nikad ne bi bilo to što je uistinu i bilo ‒ autentično žrtvovanje i sloboda bez prvoga uzroka i posljednje svrhe . Pisati znači biti opsjednut onime što struji iz tijela kao vibracija mišljenja bez razdvajanja života i djela. Kakvo bi to, uostalom, bilo poslanstvo čovjeka koji je u ra- dikalnoj transgresiji metafizike napustio sveto tlo i teritorij zemlje zbiljskih stanja svi- jesti da bi Drugome razotkrio tajnu njegove apsolutne slobode koja ne živi u knjigama? Njezino je obitavalište u krvi i živcima tijela-bez-organa , usmjerenog u ono nadolazeće. Ono se nikad ne pojavljuje, ali zato ostavlja jasne znakove na putu spram vječne sin- gularnosti života. 25 Antonin Artaud, „Za stol ( A table )“, u: Višnja Machiedo, Francuski nadrealizam , (uz antologijski izbor tekstova), Knjiga prva, str. 228-229. S francuskoga prevela: Višnja Machiedo.