Nova Istra

351 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA kao i u eseju koji ostaje izvan mene, a djeluje mi poput ravnodušne trudnoće moga duha. (...) Valja prekinuti s Duhom kao i s književnošću. Tvrdim da Duh i život komuniciraju na svim razinama. Htio bih stvoriti Knjigu koja uznemiruje ljude i da ona bude poput otvorenih vrata koja ih vode onamo kamo nikad ne bi pristali da pođu, jednostavno poput vrata spojenih sa zbiljom.“ 21 Ako se, dakle, djelo ne može razdvojiti od njegova autora, onda je pitanje o Knji- zi koju želi napisati Artaud istodobno pitanje o duhovnim ishodištima života. Nije uznemirujući šok koji takva Knjiga stvara svojim čitateljima, već to što ona više nije ovjekovječeno djelo izvan tjelesne egzistencije svojega Tvorca. Već je u prvoj pjesnič- koj knjizi Artaud otpočeo s idejom dvojnika kao autentičnoga stvaratelja nečega što više nije božanski trag u svijetu koji umjetnik slijedi i zapisuje. Smrt mimesisa kao prikazivanja i oponašanja već uvijek opstojećega bitka bića ujedno označava i smrt re- prezentacije . U težnji za prekidom s onim što se metafizički naziva Duhom, ali i s knji- ževnošću koja utjelovljuje kazivanje i pisanje Riječi kao osmišljavanja svijeta, Artaud zahtijeva nadilaženje svake uspostavljene prepreke u dosezanju onoga što riječ apsolut ostavlja za sobom kao nasljeđe poznato iz Hegelove spekulativne dijalektike. Prem- da je sámo spominjanje Hegela uz Artauda „blasfemično“ za artoovske kanonizirane interpretacije kakve su u francuskome poststrukturalizmu poduzeli osobito Derrida i Deleuze, čini se neotklonjivim za objašnjenje njegova ranog uvida u nemogućnost razdvajanja života i teksta. Što je bila životna drama pisca u njegovu žrtvovanju za jedinstvom onoga teško i gotovo nespojivoga, to je veća njegova aura slobode kao ek- sperimenta stvaralačke egzistencije. Ne uzmemiruju nas Artaudove knjige o njegovu ludilu i patnji, već ono što iz ludila i patnje jednoga nesvodiva spisatelja proizlazi kao pouka za suvremenost. Često se u naknadnim intervencijama, sjećanjima, pokušaju preispitivanja pravo- ga nasljeđa nadrealizma Artaud koristi izrazima poput „duhovnoga oslobađanja“, a akcije nadrealista protiv društvene hipokrizije, u kojima je i sam žustro sudjelovao, naziva „blasfemijom i nasiljem“. U predavanju održanom 1936. godine u Meksiku na sveučilištu, pod nazivom„Nadrealizam i revolucija“, nalazi se i jedna ključna reče- nica za svaku daljnju analizu. Naime, Artaud kaže: 21 Antonin Artaud, „Pupak limba“, u: Višnja Machiedo, Francuski nadrealizam , (uz antologijski izbor tekstova), Knjiga prva, str. 217. S francuskoga prevela: Višnja Machiedo.