Nova Istra

350 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ mutne vode staljinizma, te unatoč svojega heretičkoga i disidentskoga statusa svojevr- sna sveca i žrtve u profanome smislu, Artaud je s Bretonom ostao u stalnome kontaktu. Bio je to odnos (ne)istomišljenika na distanci kad je riječ o stvarima umjetnosti i du- bokih poriva za življenje bez kompromisa u sivilu građanskoga svijeta. Iako, doduše, to nikad nije moglo značiti da bi pristao uz onaj bezočno-infantilni iskaz samog Bretona iz Drugoga manifesta nadrealizma 1929. godine. U tom tekstu može se pročitati da je „najjednostavniji nadrealistički čin kad se s revolverom u ruci izađe na ulicu i, dok god se to može, nasumce puca u gomilu.“ 20 Ostavimo sve priče o apoteozi terora u ovome slučaju. Nadrealizam nije to nikada bio. Ne može se iz ovoga konfabulirati o misaonoj prethodnici modernoga terorizma. Možda je zapravo najbolje sve prepustiti vrhunskoj lakrdiji kakvu su izveli Braća Marx u filmu Pačja juha (Duck Soup) iz 1933. godine. Naime, u jednoj sceni Groucho Marx na diplomatskome partyju , koju priređuje u ulo- zi predsjednika male nevažne autoritarne državice Freedonije, ode na balkon te iz čiste dosade počne revolverom pucati na ulične prolaznike. U oba slučaja, André Bretona i Groucha Marxa, posrijedi je samo i jedino lakrdija. Ali s tom razlikom što skeč genija filmske komedije nije ordinarna književna besmislica koju će iskoristiti i Sartre u svojoj pripovijetci Herostrat , već prava proročanska najava aktualizirane budućnosti. 3. U prvoj Artaudovoj pjesničkoj knjizi Pupak limba susrećemo se s navlastitom že- ljom za jedinstvom duha, tijela i teksta. Svaki proživljen trenutak nije odvojen od umjetničke egzistencije. Uostalom, avangarda je u svim svojim nastojanjima bila i ostala velikim neuspjelim pokušajem sinteze umjetnosti i života. Vidjeli smo kako su ovo pitanje realizacije metafizike u umjetnosti razriješili Breton i Artaud. U Pup- ku limba uklesane su u pamćenje pjesničke riječi kojima Artaud ulazi u prostor pi- sanja tako što prekida s uobičajenim estetskim značenjem književnosti kakav je bio kanoniziran s idejom Knjige u Mallarméa. „Tu gdje drugi snuju djela idem samo za tim da pokazujem svoj duh. Živjeti znači izgarati od pitanja. Djelo ne poimam kao odcijepljeno od života. Ne volim odcijepljeno stvaranje. Ni duh ne poimam kao odcijepljen od sama sebe. Mene kalja svako moje djelo, svaka razina mene samog, svaka ledenjačka cvatnja moje unutrašnje duše. Pronalazim se isto toliko u pismu napisanom da objasnim unutrašnju skučenost svog bića i bezumno uškopljenje svog života, 20 Navedeno prema: Maurice Nadeau, Histoire du surréalisme , str. 25.