Nova Istra

349 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA pripada svekolikome Artaudovu opusu od pristupanja nadrealizmu 1924. do isklju- čenja iz njega 1926. godine, pa preko njegovih govora u Meksiku 1936. i pisama Bre- tonu iz Irske 1937. godine i, naposljetku, njegova priznanja od strane Bretona 1947. godine sudjelovanjem na nadrealističkoj „konferenciji“ u Parizu, odnosno objavljiva- njem njihove prepiske javno pročitane u prostoruThéâtre du Vieux-Colombier u pu- blikaciji naslovljenoj Histoire vécue d’Artaud-Mômo ‒ Tète à tête par Antonin Artaud . 19 U pismu Bretonu njegova se težnja za internacionalizacijom nadrealizma prijekorno podvrgava kritici. Umjesto toga, Artaud predlaže drukčije viđenje revolucije i to u cje- lini kao„anatomske“ i „fiziologijske“. Što znači ovaj iskaz? Ponajprije, Artaud je na uistinu navlastit način u svoje mi- šljenje preuzeo i pisanje, drukčije razumijevanje tijela od metafizičke razdvojenosti supstancija. Tijelo se ne može izostaviti u mističnome produhovljenju. Ono nije puki medij sinteze duhovnoga i duševnog u shvaćanju spiritualne revolucije nadrealizma. Naprotiv, kroz tijelo struje fluidna stanja i vibracije mističnoga podrijetla. Uvodeći tako u svoj pomak ili skretanje od glavnoga toka nadrealističkoga pokreta ono „ana- tomsko“ i ono„fiziologijsko“ Artaud kritički dekonstruira vulgarni materijalizam s kojim je staljinistički marksizam prije 2. svjetskoga rata prodro u francusku filozofiju i umjetnost. Pozivajući se stoga na tradiciju kršćanskih mistika od Meistera Eckhardta, sv. Tereze Avil- ske i Ivana od Križa, on ustrajno zagovara put koji nedvojbeno ima sinkretičke značajke slijevanja različitih shvaćanja metafizike. No, u cjelini se može kazati da je za Artauda nadrealizam radikalna preobrazba života, a ne tek jedan od estetskih stilova u umjetnosti 20. stoljeća . Spajajući duhovna i tjelesna iskustva obrata u biti metafizike, dospio je do točke kristalizacije onoga što više nije umjetnost, što zapravo nadilazi zapadnjački ka- non unutar kojeg je od renesanse umjetnik postao božanski namjesnik stvaralaštva na zemlji. Ono na što svakako valja ovdje podsjetiti jest da je Artaudovo strastveno uključi- vanje u nadrealistički pokret, kao i njegova kasnija retrospekcija čitavog prijepora oko smisla i zadaće revolucije, rezultat toga da su njegove prve knjige napisane u žestokom i nesvodivom nadrealističkome tonu ‒ Pupak limba (L’Ombilic des limbes) iz 1925. godi- ne, Vaga za živce (La Pèse-Nerfs) iz 1927. te Umjetnost i smrt (L’Art et la Mort) iz 1929. godine. Zbog toga je umjesno govoriti da je njemu nadrealizam bio i duhovno ozrač- je i unutrašnji bioritam stvaranja protiv svijeta kao azila i ludnice u institucionalnome smislu zatočenja duše. Nikad se nije mogao razriješiti svojega udjela u razotkrivanju ži- vota iz kojeg šikljaju krv i pepeo iskonskih snaga nastanka novoga. Unatoč činjenici is- ključenja iz ove umjetničke sekte, koja je 1926. godine skrenula u ideologijsko-političke 19 Antonin Artaud, „Histoire vécue d’Artaud-Mômo ‒ Tète à tête par Antonin Artaud“, Ouvres Complètes , sv. 24, Gallimard, Pariz, 1994.