Nova Istra

348 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Antonin Artaud, themoviedb.org O kakvoj to revoluciji sanja i fantazira Artaud? Vidjeli smo što se dogodilo nakon njegova napada na Bretona i skupinu nadrealista 1926. godine. Proces isključenja iz pokreta, koji je postajao sve više ideologijsko-političkom sektom, a sve manje pro- gramom estetske revolucije svijeta, Artauda je iznova doveo na rub društvene egzi- stencije. No, čak i ako valja priznati da je u ovomu sporu njegova pozicija etički kao i umjetnički uzvišena i neokaljana službom novome božanstvu 20. stoljeća i njegovu skretanju u totalitarni stroj mišljenja uopće, ne možemo poreći to da je buntovništvo i heretičnost upisana u drukčiji način viđenja svijeta. Pripisivati mu tek tako značajke mistika i ezoterika u suvremenoj umjetnosti nije nipošto posve primjereno. Pa, zar to nije bio i „papa“ avangardne umjetnosti Marcel Duchamp sa svojim traganjem za novim duhovnim ishodištem nakon što su monoteističke religije izgubile povlašte- no pravo na„Velikoga Drugog“ same umjetnosti u doba njezina pada u tehnički bez- dan, u glib banalnosti i trivijalnosti onoga što je upravo estetsko nasljeđe dadaizma i Duchampa ‒ sušila za boce, pisoara i bicikla kao objets trouvés ili readymades ? Očito je da ono mistično i ezoterično valja zagraditi od pukoga opsjenarstva i šarlatanstva. U pravu je Maxime Philippe kad u tumačenju ovoga problema upućuje na Artaudovu „ekscentričnu viziju revolucije“. 18 U taj sklop treba uključiti trijadu duhovnoga obrata, potom gnostičko shvaćanje kršćanstva i njegove povijesti razaranja katarskih sljedbi, te naposljetku ono što se odnosi na ekstatičku tjelesnost čovjeka. Sve to, međutim, 18 Maxime Philippe, „Artaud, l’hérétique“, str. 118.