Nova Istra

345 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA dovoljeno njezino biće, tijelo njezine moralnosti, mislim na unutrašnju moralnost usred zahtjeva za svime.“ 10 Kako valja razumjeti ove Artaudove misli? Ponajprije, susrećemo se s jezikom suptilnoga kazivanja u kojemu metaforičnost ne potire u pozadinu apofantičku smi- slenost teksta. Razlikovanje mistagogije i materijalnosti umjetničkoga događanja izi- skuje višak imaginarnog. A to znači da pisanje nikad ne može biti samo estetski čin bez odnosa s etičkom mjerom izvedbe. Pobuna života protiv institucionalne laži gra- đanskoga društva pretpostavlja odanost nečemu što prethodi činu artističke meta- fizike kao što je to sinteza tjelesnosti i mistične religioznosti u vrednovanju stvari u svijetu. Ovo novo začaravanje svijeta, dakle, nije više u znaku čarobnjaka i šarlatana, već teži izranjanju svetosti iz same životnosti života. Obrat je formalno isti kao u slu- čaju njegove transgresije metafizike posvjedočene ponajviše u kazališnome pokušaju da umjesto scene govora stvori inscenaciju gesti i pokreta fizički oslobođenoga tije- la. Artaud zbog toga nadrealizam izjednačava s pokretom koji je uz pomoć tehnike nesvjesnoga u Freuda dospio do automatskoga pisma kao razotkrivanja onoga što je povezano s libidom i snovima, ali ne i s izvornom tragikom i dramatskim okvirom „volje za životom, a nju duša neprekidno magnetizira u snu spolnog libida, i nazi- va cvijetom za vječnost. To sam tražio oko 1918., a jednoga dana osjetio sam da i druge duše nastoje isto što i ja, izići iz svijeta kao što se ulazi u svijet, jer nismo mi na svijetu.“ 11 2. Raskid Artauda s nadrealistima, nakon što se prosinca 1926. godine skupina in- telektualaca na čelu s Bretonom pridružila francuskoj KP, bio je zacijelo jedan od najdalekosežniijih događaja za razumijevanje sudbine avangarde i umjetnosti uopće u 20. stoljeću. Nigdje drugdje nije na takav dramatski i egzistencijalno odlučujući način formalno pitanje jednog umjetničkoga pokreta o pripadnosti članova vodećoj ideji pobune protiv metafizičkih ideja povijesti dovelo do isključenja jednoga geni- ja iz glavne matrice sustava mišljenja i djelovanja. Štoviše, može se s punim pravom reći da je to istodobno i pitanje koje zadire u sámu bit odnosa između dvaju načina realizacije metafizike u suvremenoj umjetnosti. Prvi je određen vladavinom referen- cijalnoga okvira ideologije-politike kao Kulturkampfa , a drugi pokušajem da se re- volucionarni obrat izvede kao revolucija duha s pomoću religiozne mistike i umjet- 10 Antonin Artaud, „Nadrealizam i kraj kršćanske ere“, u: Tarahumare i druga djela , str. 234. 11 Isto, str. 235.