Nova Istra

344 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ „Baviti se nadrealizmom ne znači dovesti nadrealno u realno, gdje će pljesniviti i spavati, gomilati se i biti deponirano, u vitrine natrpane knjigama, nego doista uzvi- siti realno do te mjere da duša mora izići u tijelo i neprekidno ga pobunjivati. To je ono što svijet još nije doživio i što nadrealizam nije mogao učiniti. Jer duša današ- njega čovjeka zatvorenica je zlog tijela koje joj zabranjuje svaku poeziju, i prisiljava je da živi pod neumoljivom stegom zakona, bili oni vojni, policijski, crkveni, sudbeni ili administracijski. A prvenstveno su crkveni.“ 8 Želimo li vidjeti kako se u 20. stoljeću zbiva realizacija metafizike u svijetu umjetnosti, možemo uzeti upravo ovaj suprotstavljeni slučaj Artauda i nadrealizma. Sjetimo se da je o dvama načinima razumijevanja tzv. estetske revolucije ili obrata u biti same umjetnosti u doba avangarde i neoavangarde promišljao i Giorgio Agam- ben, uzevši za primjer ideju estetskoga objekta ili readymades u Duchampa i War- hola. U prvome slučaju riječ je o estetizaciji samoga života, a u potonjemu o tome da život postaje realizacijom ideje estetskoga objekta u svijetu potrošačkoga kapitaliz- ma. To je, nadalje, razlika između koncepta autonomije umjetnosti u ranome mo- dernizmu i koncepta preobrazbe umjetničkoga djela u svijet estetskih vrijednosti u neoavangardi i postmodernizmu. 9 Pojednostavljeno rečeno, umjetnost je u avangardi još imala karakter začaravanja stvarnosti, dok je u doba vladavine društava spekta- kla od 1960-ih godina postala dizajnom života. Ako bismo Artauda na osnovi ove analogije uzeli za promicatelja realizirane metafizike na djelu u ideji oživotvorenja umjetnosti, izgubili bismo iz vida ono odlučujuće za razlikovanje misticizma i re- volucije. Život kao pobuna iziskuje drukčije začaravanje svijeta od djelovanja carstva imaginacije. Život nije san, kao što obratno svijet fantazmi u lakanovskome smislu vla- davine imaginarnoga ostaje zatočen u okrilju fikcije i iluzije samoga života. U svojemu fanatičnome obratu metafizike Artaud je ipak htio nešto mnogo uzvišenije. Htio je pre- vladati granice između umjetnosti i života i stoga je njegovo pravo poslanstvo izvan ove dvoznačne logike transcendencije i imanencije. Biti opsjednut zovom mistike, romanti- ke i nadrealizma u izvornome smislu za nj je značilo prijeći na drugu stranu, onkraj onoga ili ovoga svijeta. „Znao sam da je prošlo vrijeme čarobnjaka, namještača udova, opsjenara, liječnika, šarlatana, fakira, žonglera i bacača čini. I vrijeme iluzionista i vještaca, i da se stva- ri ne rade u jednom potezu, svetootajstveno i uz pomoć mistagogijskog izvlačenja kao na misi, nego korak po korak i u nizovima kao zidar pred zidom ili seljak za plugom. Kad je dobra, materija je svojeglava i ne želi se dogoditi sve dok nije za- 8 Antonin Artaud, „Nadrealizam i kraj kršćanske ere“, u: Tarahumare i druga djela , str. 233-234. 9 Giorgio Agamben, The Man Without Content , Stanford University Press, Stanford, CA, 1999.